Treba biti muško - priznati, jesam peder

Već nekoliko godina je prošlo od slavne izjave Ljuba Česića – Rojsa, u kojoj javno poziva muške pripadnike homoseksualne orijentacije, da to priznaju i budu muškarci. Izjavio je da za to treba hrabrosti. Tu smo se Rojs i ja definitivno našli. U Hrvatskoj zaista treba hrabrosti. On je to prepoznao i bar pošteno priznao. Na jedan drugi način, ali ipak je malo previše ulaziti u tu sferu s obzirom da ja ipak nisam upoznata s filmovima porno industrije u kojoj dva muškarca vode ljubav. Rojs jest.

Jede se kavijar, pije se džin

Lijepo je to opisalo Zabranjeno pušenje. Pjesma bi mogla postati domoljubna budnica naše države. Ima se para, ima se s čim. Imamo para provoditi referendum u kojem ćemo donijeti zakon koji će ionako biti izglasan. Ne vidim razlog zašto bi se tamo neki nezaposleni bunili. I ovi skupljači boca. Socijalni slučajevi. Oprostite molim, ali ovo je puno važnije od toga što ćete vi sutra jesti. Zamislite ovu situaciju. Krulji vam u želucu, umirete od gladi, a tamo neki pederi se drže za ruku. Ne morate ni otvorit prozor jer je već otpao. Sigurno vas jako brine kako ćete umrijeti spokojni, nakon te uznemirujuće scene. Ili još gore. Ležite na klupi u parku i pokrivate se novinama. Na naslovnici dva pedera koja su sklopila brak! E,neće! Novine kojima se pokrivate na naslovnici mogu imati samo tradicionalnu sliku prave hrvatske obitelji. I pravog braka. Ne tamo neke životne zajednice. Sreća, pa nam se to neće dogoditi. Imamo novaca i lijepo smo ih rasporedili. Prvo srediti pedere, zatim hrana i sigurnost. I onda se meni tamo neki Maslow našao govoriti da je primarna potreba čovjeka hrana, piće i krov nad glavom. Zamislite ovo. Zaključio je i da su ispunjeni ljudi zadovoljni, prihvaćaju sebe i ostale. Šteta što je mrtav, jer da nije, trebalo bi ga srediti kakvim dobrim referendumom.

Radite što imate u svoja četiri zida 

Vi pederi, radite to što već radite u svoja četiri zida. Ne tu u parku gdje ću ja to gledati. Ja imam pravo grliti se, ljubiti s mojim partnerom na javnom mjestu, pa čak i imati snošaj na zabačenim mjestima u automobilu bez posljedica. Ja sam normalna, ti nisi. Moje „drpanje“ je primjer mladima – tvoje nije. Tako lijepo, neka nauče da se normalni mogu hvatati u javnosti, pederi ne. Za njih je najbolje oženiti se, imati troje djece, svaku večer s grčem u želucu leći pokraj svoje supruge i moliti Boga da u kući ima andola tako da opet mogu izmisliti da ih boli glava. Opet ništa od subotnjih igara. Ujutro pravac misa. Promisle li čača i mater da si sanjao o pripadniku istog spola, moglo bi se svašta dogoditi. Nedjeljni objed više nikad neće biti isti. No, sve se to i može nekako preživjeti, ako ne dođe do prvih susjeda. Kumovi su i bilo bi sramota. Zamisli samo. Što bi mu najbolji prijatelji rekli da je peder? Hajde, da je ubio nekog, pa i nekako. Ali peder?!

Samo ih ne šaljite pederima

Ako moj partner i ja sutra, ne daj Bože umremo, a obitelj nam se neočekivano ogluši, našu ćemo djecu koju ćemo imati ostaviti u dječjem domu. I to je odlično. Po stoti put, Hrvatska ima para i tamo će im biti super. Ni pažnje im neće faliti. Zamislite, ne daj Bože, neki peder odluči primiti moje dijete, pružiti mu ljubav, krov nad glavom i školovati ga. To bi bila veća tragedija od te da smo moj dragi i ja napustili ovaj svijet. Tako smo se lijepo usuglasili. Ako ga neće odgajati PRAVA, tradicionalna, hrvatska, uglađena katolička obitelj – pravac dom. Razmišljamo čak i napraviti oporuku u kojoj ćemo tu istu obitelj zamoliti da naše dijete ne ide na Zdravstveni odgoj. Ipak ne želimo gledati s neba kako na stražnjici našeg djeteta netko mijesi tijesto za pizzu. Neka prodaju dio naše imovine i kupe stolove. Ili ako neće tako, apelirat ćemo na novi referendum. Čekaj, bit ćemo mrtvi. Možda nam nešto odvjetnik uspije „srediti“. Iako sumnjam. Nema toga u našoj Hrvatskoj.