Koliki monstrum netko mora biti da pošalje terorističku prijetnju o tome kako je bomba postavljena u dubrovačkom dječjem vrtiću? Makar se radilo o lažnoj dojavi, ona je upućena s ciljem da izazove strah, u ovom slučaju kod najmanje djece, i pritom isprovocira posljedice. Panika, napuštanje objekata, dolazak policije i pirotehničara, naprasni prestanak bezbrižne dječje igre i učenja... U slučaju Dubrovnika, bila je to ujedno i blokada prometa, s obzirom na to da su svi roditelji mlađe djece iz dubrovačkih vrtića i osnovnih škola morali napustiti svoja radna mjesta, sjesti u automobile i odmah krenuti po djecu koja su evakuirana iz objekata. Dovoljan je jedan lažni mail da isprovocira totalni kaos, u najmanju ruku. O kome god se radilo. Nema uopće dvojbe, radi se o nekome tko namjerno proizvodi kaos. Nebitno je radi li se o nepismenoj balavurdiji organiziranoj putem opskurnih internetskih grupa, ili možda ipak o profesionalnim manipulatorima koji itekako imaju cilj i svjesno ga provode.

A nikada nije bilo lakše proizvoditi kaos. Internet je prvi prostor u povijesti u kojemu anonimna osoba može proizvesti nacionalni kaos bez logistike, ekstremističke skupine i organizacije, političke infrastrukture ili ozbiljne propagande. Nekada su za destabilizaciju društva bile potrebne bombe, tiskare ili tajne službe za nešto za što su danas potrebni tek lako dostupan lažni identitet na internetu, nekoliko e-mail adresa i tipkovnica. Nikada u povijesti nije bilo lakše sakriti identitet, a istodobno tako brzo proširiti paniku. Digitalni prostor omogućuje paradoks. Što je poruka anonimnija, to je njezin doseg veći, a institucije moraju reagirati kao da je prijetnja stvarna. Internet je tako postao savršen alat za proizvodnju kaosa, a tehnologija je demokratizirala i nešto što je nekad bilo rezervirano za države i organizirane ekstremističke skupine, a to je sposobnost da se poremeti normalno funkcioniranje društva. No, oni koji to rade, i dalje u stvarnosti nisu ništa drugo nego teroristi.

O teoriji proizvodnje kaosa ili, u najmanju ruku, iskorištavanja nestabilnosti  koja nastane nakon kaosa i tako određenim idejama da vjetar u leđa, svjedoče brojni povijesni primjeri u cijelom svijetu. Namjernim poticanjem nasilja, terorizma ili društvene panike stvara se osjećaj da je društvo na rubu raspada. Tada građani lakše prihvaćaju neke ekstremne ideje, promjene, možda jaču državu, represivne mjere ili  “čvrstu ruku”, a možda i rat. Ukratko, politike koje su u suprotnosti svima onima koje jačaju onda kada je sve dobro. To nisu nikakve teorije zavjere, nego čista logika funkcioniranja suvremenog društva i tržišta. Kad se ne živi na dug, ne zarađuju dovoljno banke. Kod zdrave populacije bez kroničnih bolesti, ne zarađuje se dovoljno u farmaciji. Kad je mir i kad nema rivalstva i tenzija, ne zarađuje vojna industrija. Kad jačaju zemlje trećeg svijeta, možda neki interesi onih iz prvog i drugog slabe. Bez kaosa, oni koji žele vladati, umjesto upravljati u širem javnom interesu, gube smisao.

Sjetimo se samo korone i kaosa koji je pogodio doslovno cijelu planetu. Velike krize kao što su ratovi, ekonomski kolaps, prirodne katastrofe ili u ovom slučaju pandemija, omogućuju provođenje radikalnih politika koje bi u normalnim uvjetima bile neprihvatljive. Iz tog kuta gledanja nije ni čudno što je nekom djetetu danas bezazleno isprazniti ovih dana petstotinjak škola i vrtića u cijeloj Hrvatskoj kad se prije par godina upravo to još radikalnije provodilo u cijelom svijetu. I nije trajalo pola dana, nego tjednima. To je bio tipični primjer kaosa u kojem se moglo provesti najradikalnije ideje. I to nisu provodili anonimni teroristi s interneta, nego službena politika, vlade diljem svijeta i sustav kojemu se vjerovalo. Nakon toga je svijet kliznuo u ratove i globalne ratne prijetnje, i danas je tu gdje jest. Naravno, nisu Trump, Putin ni Netanyahu slali anonimne mailove o bombama u dubrovačke vrtiće i škole. Napravili su to lokalni teroristi, ali nedvojbeno izmanipulirani svime onime što vide oko sebe. A tu ih netko stalno uvjerava da treba krenuti u nekakav rat. Od lokalnih širitelja mržnje do američkog ministra koji je usred Dubrovnika spomenuo iranske projektile koji mu mogu priprijetiti. Nekome odgovara stvarati taj kaos u društvu, razvijati tenzije, podjele, isključivost i nerazumijevanje. Na svakom koraku u ovom našem dijelu svijeta, u posljednje vrijeme, vidi se taj potpis. Nekome ne odgovara stabilnost, nekome ne odgovaraju ideje koje čuvaju mir, nekome ne odgovara društvo koje stremi znanju, poštenju, toleranciji i napretku. Oni koji zaista stoje iza toga, nisu uopće bezazleni poput ove djece terorista ili pijanog pedesetogodišnjaka koji je, zabavljen svime što se oko njega događa, uputio telefonske prijetnje o bombi. Oni su samo posljedica i pokazatelj da onima drugima proizvodnja kaosa jako dobro ide. Jedini način da im ne damo da uspiju je taj da u društvu osuđujemo svaki govor i svaku ideju koja ne ide u smjeru postizanja mira, tolerancije, ljubavi i dobrih namjera među ljudima. Tu sve počinje i završava. Kakav svijet ta djeca budu gledala oko sebe, koliko toliko će ga takvoga i nositi sa sobom u te opskurne internetske grupe u kojima ih okuplja terorizam jer za bolje ne znaju.