KOLUMNA VJERE ŠUMAN: Lako je laprdati iz komotne fotelje...

Autor: Vjera Šuman
U nastavku pročitajte novu kolumnu Vjere Šuman 'Utijavanje na hladno'. 

U cijelom hororu koji je napravio razorni potres dogodila se erupcija dobrote iz cijele Hrvatske, koja se razlila po Banovini i donijela toliko potrebnu nadu i utjehu očajnim ljudima, od kojih mnogi još spavaju u autima. Notorni ministar Čorić živ se čudi zašto mu nisu javili da trebaju šatore kojih, za razliku od kontejnera za stanovanje, ima i više nego dovoljno u robnim zalihama. Ali, baba iz  zaseoka nedaleko Petrinje, osim što nema struje, nije nikad ni čula za Čorića jer, eto vraga, zbog te struje ne gleda televiziju. Nije ostala bez struje zbog potresa nego u njeno selo struja nikad nije ni došla. Čudna neka baba, nema ni  telefon. Samo kokoši, kravu i dvije gude. Tko joj je kriv, umjesto da je odmah drugi dan nakon potresa poslala e-mail na ministrov gmail. Ministar bi to riješio klikom miša iz svoje udobne fotelje i problema ne bi bilo. 

Naše birokratske trutine sve bi lijepo i brzo odradile samo da su dobili valjano popunjen obrazac osobno, ali u zadnje vrijeme su dobrohotni pa može i na mail. Tako je to uvijek s našim ljudima, ne rade po propisu, ne ispunjavaju obrasce nego hoće sve odmah i sad i ako ne dobiju, kriva im je kaotična država, što Plenkija sve više nervira. Posebno ga nerviraju udobne fotelje onih koji kritiziraju. Kako bilo, ipak je maknuo Truta koji je iz fotelje kritizirao nemušte i neorganizirane građane koji ga gnjave u uredu dok telefonira tražeći neke kontejnere kao da ih on skriva ispod fotelje. Pa je postavio ministra Medveda da koordinira situaciju na terenu. Polako se uspostavlja sustav i nadamo se da će djelovati, ali Hrvati ne prestaju slati pomoć jer iz nekog samo njima znanog razloga, ne vjeruju državi. Treba li se nešto mijenjati u državi ili treba promijeniti njene građane tek ćemo vidjeti. Iz Grada i okolice u samo nekoliko dana sakupljeno je i poslano prema Sisku, Petrinji i Glini skoro šesnaest tisuća kila hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Slično se događalo i u drugim gradovima Hrvatske. Birokratski trutovi se još čude i ljute što su se neki tamo obični građani tako brzo i učinkovito organizirali bez i jednog jedinog obrasca. Stvarno bezobrazno. Pritom su odmah drugi dan poslije potresa tamo odjurili torcidaši, BB boysi i još mnoge navijačke skupine i drugi građani, inženjeri, majstori, volonteri svih vrsta i odmah počeli raskrčivati ruševine i pomagati ljudima. Opet sve bez uredno ispunjenog obrasca.

Prema važećim propisima sve kuće građene nakon devedesetih u Hrvatskoj  moraju zadovoljavati propisane norme građenja po kojima im potres do 8 stupnjeva po omraženom nam Richteru može izazvati samo ljuljanje i ne daj Bože pad neke loše pričvršćene police i na njoj odložene vaze. Tako kaže građevinska struka. Ispada da je sve što se dogodilo na Baniji kao i prethodno u Zagrebu sagrađeno  prije šezdesetih godina dvadesetog  stoljeća jer je i u bivšoj Jugi, također, bilo na snazi takvo pravilo, nakon razornog potresa u Skopju, ne znam da li baš do 8 ali jest sigurno do 6,5 vražjeg Richtera.  Što se tiče starijih građevina to je sasvim druga priča. Vijek građevine jest oko pedeset, neke možda mogu i stotinjak godina izdržati (mi znamo da dobro građene stare kamene drže i četiristo godina),  ali sve te stare građevine koje su najčešće i spomenici kulture trebaju se održavati u smislu konstruktivnih ojačanja. Tako to lijepo piše u knjigama, pravilnicima i zakonima. E sad, ako netko lapi deset tisuća kila željeza za armaturu od propisanih, recimo, četrdeset tisuća potrebnih kila, zaradio je ili uštedio (ovisi čime se lopov bavi) sto tisuća kuna. Onda drmne potres i ode kuća, ali za lopova ni po muke jer mu je zločin otišao u zastaru. To je otprilike kratki sukus onog što se dogodilo na Banovini s velikim dijelom kuća koje je u poslijeratnoj obnovi napravila Hrvatska. Sve te poslijeratne kuće koje je obnavljala RH od novaca svih svojih građana opet će  morati  obnoviti i sagraditi.  Neki snalažljivi dečki će sasvim sigurno opet vidjeti zgodnu priliku za zaradom. Ako bude sreće pa sljedeći jaki potres lupi za tek desetak ili dvadesetak godina, sve će proći po istom obrascu zastare. Doduše, lako je meni laprdati dok  sve ovo pišem iz svoje komforne fotelje iz koje po Plenkiju prigovaranje nije nimalo vjerodostojno. Koliko god  nevjerodostojno bojim se da za taj kriminal i zločin nitko neće odgovarati. Pojeo vuk magare. U suprotnom već bi sad dvadesetak tih gadova bilo na ispitivanju u Uskoku s nalogom za Remetinac. Takav potez donio bi i katarzu i satisfakciju ranjenim dušama u Banovini, ali i u cijeloj Lijepoj našoj. To bi bila bajka, ali znamo da su bajke samo lijepe pričice za malenu dječicu . Ali mi infantilni Hrvati voljeli bismo da nam se nekad dogodi bajka. 

Poš'o nam je dobri čovjek, general Nojko Marinović. Poš'o je tiho i dostojanstveno kao što je i živio, svih ovih godina nakon rata, nikad se ne lupajući u prsa junačka, kao što nikad nije posebno apostrofirao svoje zasluge. A mogao je,  jer imao se general Nojko,  itekako, čime pohvaliti. Ali nije, smatrao je to svojom domoljubnom dužnosti. Mnogi drugi koji su se udarali u prsa junačka u ime svojih ratnih zasluga, šutke  su izbjegavali njegov pogled. Znali su da on jako dobro zna gdje je bio i što je radio u Domovinskom ratu svaki od tih galamdžija. Što drugo reć ', osim, hvala vam generale i počivajte u miru. Eto vas.

Popularni Članci