O Domovinskom ratu glavne činjenice znamo – Srbija predvođena Slobodanom Miloševićem započela je agresiju, prvo na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu. Znamo i kako je sve dalje teklo – Hrvatska se uspješno obranila, i pri tom je iznjedrila mnoge heroje koji su nesebično bili spremni dati život kako bi zaustavili sulude Miloševićeve naume. 

A da bi on te naume ostvario bila mu je potrebna propagandna mašinerija u obliku medija pod državnom kontrolom. U gadecama su prednjačili novinari i urednici Radiotelevizije Srbije, te novina Politika, Politika Express i Večernje novosti. Svi dobro znamo za paljenje guma u Dubrovniku, i izjavu generala Pavle Strugara da je „u Dubrovniku 30 hiljada ustaša i 7 hiljada terorista uključujući kurdske plaćenike“, ali bilo je i mnogo luđih laži tadašnjih srpskih medija. 

Jedna od njih je i izjava reporterke Radiotelevizije Srbije koja se za središnji Dnevnik javila iz tadašnjeg opkoljenog Sarajeva: „Muslimanski ekstremisti dosetili su se valjda najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći, srpsku nejač žive su bacali u kaveze lavovima u zoološkom vrtu Pionirska dolina.“ Također, srpski mediji su izmislili priču i o zaklanih 40 beba srpske nacionalnosti u Vukovaru. 

Siroče na majčinom grobu 

No možda je i najluđa priča Večernjih novosti koji su 19. studenog 1994. godine na četvrtoj stranici objavili sliku „Siroče na majčinom grobu“ čuvenog srpskog umjetnika Uroša Predića. To ulje na platnu nastalo je u 19 stoljeću, ali Večernje novosti su je prezentirale kao aktualnu fotografiju dječaka iz Srebrenice „na grobu oca, majke i ostale rodbine koju su pri napadu pobili muslimani“. 

Ovo je samo mali dio boleština koje su početkom devedesetih godina sijali medijski ratni zločinci. Nije tada bilo interneta, pametnih telefona, društvenih mreža - nije bilo nikakvih alternativnih vijesti osim onih koje su servirali Miloševićevi plaćenici. Srpskim i crnogorskim građanima toga doba nimalo nije bilo lako doći do istinitih informacija o događanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, ako se istina želi znati, do istine će se doći. Na kraju krajeva, dovoljno je uključiti mozak. Srpski mediji pišu o brojnim ustašama, kurdskim teroristima, njihovim zločinima, a nijedan srpski i crnogorski grad nije napadnut. Pa kakva li je to bezvezna ustaška vojska, od njih bi se obranila i ona srpska nejač što se baca lavovima. 

E pa neki Srbi i Crnogorci zaista jesu mućnuli glavom, iako bi im za psihofizičko zdravlje bilo bolje da nisu. To mućkanje glavom na početku rata moglo je značiti samo jedno – bit će za mućkaše velikih problema. Naravno, oni su toga bili itekako svjesni. E bogami ja za veću hrabrost ne znam. Srbin si ili Crnogorac na početku rata i svjestan da si da Milošević i njegovi mediji seru automobilske gume. Sve što trebaš je šutjet, nastaviti sa svojim životom i ne bakćati se s lavovima. Nek' im drugi bacaju svoju nejač. Ali ti ne možeš šutjeti, jer znaš što je ispravno, pa čak i po najstrašniju cijenu. A najstrašnija cijena čak nije ni smrt, nego samoubojstvo. Da ne bi ubijao druge, ubit ćeš sebe. 

Miroslav Milenković (51), otac dvoje djece i građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca, mobiliziran je 20. rujna 1991. s tisućama drugih u rezervni sastav JNA. Dan kasnije nalazi se u Šidu, gdje čeka naređenje o prelasku u Hrvatsku, prema Vukovaru. Čeka rat. Kojeg ne želi. Uzima pištolj i puca sebi u glavu. Kasnije će antiratni pokret u Beogradu, u znak sjećanja na ovaj događaj, izdati knjigu epitafa Grobnica za Miroslava Milenkovića. 

Samo osam dana kasnije Milenkovićev vršnjak Vladimir Barović (na fotografiji lijevo) na Visu čini istu stvar. Umjesto da puca po dalmatinskim gradovima, radije bira pucati sebi u glavu. Crnogorac Barović bio je admiral JNA i zapovjednik ratne mornarice za područje Istre. U svom oproštajnom pismu govori o nerazumnoj agresiji JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku u čemu ne želi sudjelovati. 

Jedini metak na kojeg Crna Gora treba biti ponosna 

-Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM-a. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno - napisao je još 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković. 

Još jedan Crnogorac, Slavko Perović, svoj život stavlja na kocku, jer ne može gledati razaranje Dubrovnika od strane Crnogoraca. Na Cetinju početkom 1992. godine organizira antiratni prosvjed na kojemu tisuće Crnogoraca spontano pjeva: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici“. Stihove je smislio pjesnik Marko Popović. Svim prosvjednicima ratnih razaranja na Cetinju život je kasnije u Crnoj Gori bio poprilično kompliciran, ali Perović je najviše nafrknuo. Psihički je obolio i obitelj mu se raspala. A mogao je šutjeti. 

Mogao je šutjeti i Rambo Amadeus, ali ni on nije. I to na koji način. Te ratne 1992. godine Rambo se popeo na pozornicu Beogradskog proljeća tijekom nastupa njegove kolegice Bebi Dol, kojoj se ispričao, pa izgovorio: 

-Imam dvije minute za obraćanje naciji. Da vam kažem, dok mi sviramo, tu padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo zabavljati biračko tijelo. Jebem vam mater – pokazao je Rambo ogromna muda i na kraju demonstrativno bacio mikrofon na pod. Sve je to bilo uživo, u prijenosu Radiotelevizije Beograd. 

Njegovi glazbene kolege iz EKV-a i Električnog orgazma početkom 1992. organizirali su antiratni projekt pod nazivom Rimtutituki čija je glavna zadaća bila borba protiv ratne mobilizacije. Njihov najpoznatiji singl bio je Slušaj 'vamo!, s refrenom Mir, brate, mir, a promican je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda. Financijski ih je podržao Ivan Stambolić, istaknuti protivnik Miloševića. Valja ovdje kazati da su mnogi poznati srpski intelektualci na stup srama pribijali sudionike antiratnih prosvjeda, među ostalim, Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Momo Kapor i Ljubomir Tadić, inače otac Borisa Tadića. 

'Da živim tisuću godina, ne bih dobila veći kompliment' 

Protiv mobilizacije bio je Centar za antiratnu akciju Ada (CAA Ada) koji je osnovala Vera Vebel Tatić 7. studenog 1991., i to dan nakon antiratnih prosvjeda protiv mobilizacije u tom vojvođanskom gradu. Među ostalim aktivnostima, pomagali su mladima koji nisu željeli mobilizaciju da napuste zemlju. Vojne vlasti su optuživale antiratne pokrete za neuspjehe na bojištu. General Života Panić bio je optužio antiratne aktiviste da JNA zbog njih nije uspjela osvojiti Osijek, jer su spriječili više od 30.000 ljudi da odu na bojište.  

-Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim tisuću godina, ne bih dobila veći kompliment - kazala je tada Vera Vebel Tatić. 

A što tek reći za Toma Buzova, umirovljenog časnika JNA, čovjeka koji nije mogao šutjeti, i prema čijoj se priči snimio istoimeni film koji je prošle godine umalo dobio Oscara. Podsjetimo, srpska paravojna jedinica Beli orlovi zaustavila je vlak na stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini, te izvukla iz njega 18 Bošnjaka koje je pogubila. Tomo Buzov, iako je mogao šutjeti, nije. Suprostavio se zločincima, pa su i njega strijeljali. 

Mogao je tijekom siječnja 1993. godine na glavnom trebinjskom trgu šutjeti i Srđan Aleksić, ali nije. Pripadnici vojske Republike Srpske toga su dana u centru Trebinja legitimirali građane, i pri tom našli muslimana Alena Glavovića. Počeli su ga maltretirati i tući, a u pomoć mu je priskočio Srbin Aleksić. Na kraju su umjesto Glavovića pretukli Aleksića koji je od posljedica premlaćivanja istog dana preminuo. Otac Srđana Aleksića u osmrtnici je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.“ 

Bilo ih je još prilično u Srbiji i Crnoj Gori, a koji su u ovom tekstu neopravdano izostavljeni poput primjerice Vladimira Živkovića koji je u jesen 1991. dovezao tenk ispred Savezne skupštine u Beogradu prosvjedujući na taj način protiv mobilizacije i ratnih zbivanja u Jugoslaviji. Proglasili su ga dezerterom i strpali u zatvor na godinu dana. Naravno, mirotvoraca i heroja je bilo i u Hrvatskoj (poput Josipa Reihla-Kira ili našeg Dubrovčanina Jovana Sredojevića), te BiH, ali ovo nije tekst o njima. 

Ovo je, rekoh, samo dio ljudi koji su mogli šutjeti i na taj način ne bi natovarili probleme u životu, a dio njih i smrt. Ali u biti nisu mogli šutjeti. Vršili su svoju ljudsku dužnost. Zato ih se trebamo sjećati, zato i pišem ovaj tekst. Bilo bi lijepo kada bi Dubrovnik svoje ulice nazvao po Vladimiru Baroviću i Slavku Peroviću, i to neku veću, da sutra djeca mogu pitati 'tko je, tata, bio taj Barović po kojemu se zove naša ulica?' 

-Sine, bio je to čovjek koji će radije sebi pucati u glavu, nego svojim bližnjima! Jer agresija i rat nemaju nikakvo opravdanje. Samo stvaraju bol i patnju. 

Pa će dijete sutra dvaput promisliti ima li ikakvog smisla ići u rat bilo u Vukovar, bilo u Srebrenicu, bilo u Ukrajinu, ili u Gazu.