SDP je doživio totalni debakl na izborima. HDZ, pun korupcije i afera, do nogu ga je potukao. Kako je to moguće? Da bi odgovorili na ovo pitanje valja nam se vratiti u izbornu 2011. godinu. Bilo je to doba velike ekonomske krize i brutalne nezaposlenosti, a HDZ su tresle najveće afere u njegovoj povijesti. Severina je bauljala državom noseći broš po uzoru na Jadranku Kosor na kojemu je pisala ogromna brojka o osobama bez posla. Bilo ih je više od 300 tisuća.

Ljudima je dozlogrdio Ivo Sanader, kao i njegova nasljednica Jaca. Baš poput 2000. godine željeli su radikalne promjene. Građanima je bilo dosta uhljebljivanja po županijama, agencijama, namještanja poslova rođacima, stričevima, svakakvim pogodbama u javnoj nabavi. Stoga je SDP predvođen Zoranom Milanovićem pobijedio na izborima.  Željeli su da netko provede bolne rezove po uzoru na izreku pukovnik ili pokojnik. Nadali su se da bi to mogao biti Zoran Milanović, čovjek koji je obećavao u svojim nastupima.

Međutim, Milanović je četiri godine na vlasti proveo kao klasični HDZ-ovac. Nikakvu reformu nije proveo, nijednu općinu nije ukinuo, a kamoli županije, njegovi ministri smjenjivali su se opterećeni aferama, baš kao i Plenkovićevi, a on sam nije imao ni volje ni žara mijenjati. Štoviše vagao je svaku rečenicu, bojeći se šatoraša, pa je počeo više laskati Franju Tuđmanu, čak i od njegovog sina Miroslava.

Strah od Crkve i branitelja nevjerojatan je kod SDP-ovaca. I dok se tu Račanu može progledati kroz prste, jer je vodio državu u zahtjevno vrijeme kada je bio moguć i državni udar, to za Milanovića ne vrijedi. Bili smo pred ulaskom u EU i nikakvo vojno ili slično preuzimanje vlasti nije bilo moguće, ali Milanović se ponašao kao da jest. Kao da će mu oni redikuli iz šatora doći ujutro na sjednicu Vlade, opaliti im dva-tri šamara i poslati kući.

I malo po malo, u četiri godine mandata Zoran Milanović nije napravio apsolutno ništa, osim što je dodatno zadužio državu nastavljajući uhljebljivati svoje članove baš onako kako radi HDZ. Okružio se likovima koji nisu u stanju biti predsjednici kućnog savjeta – čitaj Gordan Maras, Arsen Bauk, Milanka Opačić, Tihomir Jakovina i svi ostali – a kamoli voditi državu kroz korjenite i ozbiljne promjene.

Naravno da je kažnjen na izborima. Dio glasača SDP-a koji od njihove vladavine nema nikakve pogodnosti okrenuo je leđa stranci, jer su vjerovali u promjene. Njih nisu dobili, pa su čvrsto odlučili da za takav SDP nikad više neće glasati. Tu je ključna razlika između HDZ-a i SDP-a. Za HDZ glasaju stotine tisuća članove te stranke i njihove obitelji plus babe i đedovi iz dalmatinskih sela bez škole i kritičkog mišljenja, a za SDP, osim njihovih podobnih, glasali su neutralni građani koji su samo željeli da im djeca žive u boljoj državi. Kada su vidjeli da od takve zemlje neće biti ništa okrenuli su leđa SDP-u. I tu leži uzrok ovog njihovog bolnog poraza za kojeg je najveći krivac Zoran Milanović, čovjek koji je izabran da mijenja, ali to nije napravio, iako je imao vrhunsku priliku.

Davor Bernardić je te neutralne glasače samo dodatno odbio. Čovjek bez karizme isto tako okružen nebitnim likovima nije imao nikakve šanse dobiti glasačku mašineriju HDZ-a, jer su SDP građani uvijek birali kada su htjeli veliki zaokret. I dok se Račanu moglo oprostiti 'odlučno možda', Milanović nema alibi. Bernardić je samo kolateralna žrtva loše politike bivšeg premijera čijim putem je i on sam nastavio.

SDP je sada pred velikom prekretnicom. Ili će pronaći nove ljude i krenuti putem pravih reformi ili će postati marginalan faktor na političkoj karti Hrvatske, baš kao što su to postali nekoć jaki HSS, HSLS i HNS.

Na kraju krajeva, ako će SDP biti ovakav kakav je bio zadnjih deset godina onda je bolje da je HDZ na vlasti. Unatoč pljački i svemu ostalom lošem, barem su izglasali Istanbulsku konvenciju, ćirilicu u Vukovaru i poručili Hristos se rodi. SDP bi se od straha pred šatorašima još uvijek premišljao po tim pitanjima.