Vazda se u ove dane sjetim moga djetinstva. Regale za Božić nije donosio Santa Claus ili Djed Mraz nego „mali Isus“. Regalavala su se samo djeca. Tad je bilo van pameti da bi žena mužu ili muž ženi kupovali darove za Božić. Ali eto, konzumerizam ili amerikanizacija je obuhvatila sve nas.

Sjećam se dobro jednog Božića koji sam proveo u Engleskoj. Kako nisam bio doma i uprkos ogromnoj gostoljubivosti jedne familje mogu slobodno reć: „nikad gori Božić u životu!“. Bio sam pozvan na Božićni objed u jednu familju i divio sam se jednostavnosti njihovih običaja. Ko i u nas, roditelji i stariji članovi familje nijesu regalavali jedni druge. Regali su se pripremili samo za djecu. Odrasli su bili zadovoljni da na glavu stave neke smiješne papirnate kapice i imali su neke velike zamotuljke slično velikim bombonima. Za jedan kraj toga zamotuljka bi uhvatio jedan član familje, a za drugi kraj netko drugi i onda bi svaki povukao na svoju stranu. Od toga potezanja bi se aktivirala neka vrsta jako jako blage i tihe petarde u zamotuljku i onda bi onaj na čijoj je strani „puklo“ izvukao iz zamotuljka neku ceduljicu na kojoj je bila napisana neka stara poslovica ili pošalica. Ova familja kod koje sam proveo Božićni objed je bila vrlo bogata, ali skromnost, ljubav i familijarno druženje su bili najvažniji. Nije bilo rasipanja niti „stotinu“ zamotanih darova ispod bora.

Sve ovo pišem šokiran današnjim vijestima iz Zagreba. Prisjeo mi je objed. Čujemo da je neki pomahnitali luđak u Zagrebu upao u jednu zagrebačku školu i nožem teško ozlijedio učiteljicu i još neutvrđeni broj male djece. Različito mediji izvještavaju o broju ozlijeđenih i o težini njihovih ozljeda. Ali, u „poplavi“ svih tih različitih vijesti ipak se jedna pojavljuje u svim medijima. Jedno od napadnute djece je preminulo od ozljeda!

Pa se pitam što je to nesretno dijete skrivilo da je napustilo ovaj svijet, da je izgubilo mladost i cijeli život pred sobom? Da je lišeno budućnosti, prilike da zasnuje obitelj, da ima potomstvo.... Što su mu skrivili nesretna mati i otac?

Pitam se što će njeni ili njegovi roditelji sa, vrlo vjerojatno, već kupljenim darom za Božić? Hoće li joj (ili mu) ga ostavit na grobu?

Već sam u više navrata osuđivao nasilničko ponašanje i neobadanost naših vlasti na takve pojave. Pa eto ovoga puta čujemo od Ministra unutarnjih poslova da je počinitelj uhićen i da ima registriran psihijatrijski status. Dakle, radi se o bolesniku kojega nitko ne kontrolira. Ne sumnjam da mu je propisana terapija nekim medikamentima. Ali, tko kontrolira je li tu terapiju uopće uzimao?

Postavlja se pitanje koliko tako psihički poremećenih ljudi šeta našim ulicama i tko ih kontrolira?

Znam, znam ..... sad će se pojavit komentatori koji će se zalagati za ljudska prava tih oboljelih osoba. Pa će reć da i oni imaju pravo na život u zajednici i bla, bla, bla ..... Točno je da i tim ljudima treba pokušat omogućit da žive (relativno) normalnim životom. Ali, pitam se tko je ta osoba koja će ih, uz propisane lijekove, pustit da šeću ulicama, upadaju u škole i ubijaju? Netko mora preuzet odgovornost. Tko je taj doktor koji je procijenio njegov psihološki sustav? Tko je propisao terapiju? Tko je kontrolirao da li je redovno uzima? Tko je bio dužan propisat da taj bolesnik svako „nekoliko“ izvadi nalaz krvi da se utvrdi koliku koncentraciju propisanog lijeka ima u uzorku krvi?

Jednostavno, mora postojat odgovornost struke. Kod nas toga nema. Psihijatar primi pacijenta, utvrdi dijagnozu, propiše terapiju i tu se cijela priča zaustavlja. Svi „operu ruke“, svi su obavili dužnost, a na tom je bolesniku da slobodno uzme, ili ne, propisanu terapiju.

Ko što je to tako uvijek u nas – ovaj slučaj će bit medijski popraćen par dana i svi će sve zaboravit. A potencijalni ubojice – u suštini bolesni ljudi – će i dalje živjet i hodat među nama ostalima koji ne bi ni „mrava zgazili“.

Pokoj joj (ili mu) vječni. Spavaj vječno drago i milo dijete. Oprosti nam što ništa nismo sustavno učinili da se ovo ne dogodi.  

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora