No, sustav je takav. Kada te javnost izabere kao mladog čovjeka i dopusti ti da svoje afirmativne ideje i sposobnosti pokažeš i promijeniš zbilju, dođe ti Marija Delija i otjera te ća.

Umjesto mladog i perspektivnog Grljevića, sustav nam je nakon pola godine u Vijećnicu uveo Boga, ljubav, Domovinu, ali i nužnost prisutnosti jednog medicinski osposobljenog stručnjaka u slučaju potrebe.
I onda kada u tom duhu, poučeni dosadašnjim iskustvom, Svevišnjem zahvalimo što nije prešla pet posto, Svevišnji nas kazni i pošalje nam zapravo pet Marija Delija i ženskog Vilima Ribića. Koja pokora!
Delija je tisuću dana vijećanja potrošila, služeći se stolom predsjedavajućeg kao oltarom, prizivajući i ukazujući na nužnost vjerovanja u ''onog gore“ i ispravljajući zareze u radnim materijalima, pritom stalno optužujući i lijeve i desne kako su oni krivi što je ona tu. Jer da je ostala raditi kao pripravnica, umjesto da je dobila otkaz u gradskoj upravi, ne bi bila tu. Eto, bar smo detektirali tko je kriv za to što je netko od Gradske vijećnice napravio sakralni objekt.

U školi autoriteti, u vijećnici mediokriteti

A male nove „Delije“ su došle i zaboravile kako se za riječ moraju prijaviti te da nije pristojno dobacivati i dernjati se iz klupe. Ne znaju ni to kako vijećnica nije školska katedra i kako ne mogu autoritet ispoljavati onako kao na svojim učenicima. Ne mogu dati Vlahušiću 'neopravdani' i izbaciti ga sa sata. Ne mogu poslati Dubu ravnateljici, jer bi Dube od gusta pošla svojoj nepuči Sanji. Jednostavno, profesori su bili odsutni onda kada je bio sat demokracije i ne mogu se pomiriti s činjenicom kako nisu relevantni.
Ne mogu se pomiriti s činjenicom kako s pojedinim zatjevima zapravo ispadaju redikuli. Sa zahtjevima poput onog kada vrište iz vijećničke klupe kako je u Dubrovniku zavladalo vrijeme cenzure, mraka i gušenja prava javnosti jer njihovih par prijatelja nije moglo ući u vijećnicu za vrijeme sjednice. Naravno, kakve to ima veze što se sjednice Gradskog vijeća prenose uživo na televiziji, radiju i prati ih oko 30 novinara. Njihova prva borba za 'pravo javnosti' bila je zapravo borba za to da nekolicina njihovih istomišljenika uđe fizički u gradsku vijećnicu. Jer oni su, ipak, veća i javnija javnost od neke druge koja to prati preko medija. Uvijek bili i ostali. U manjini. Srećom.

Vijećnici ljevice se udružili radi sporta

Novinari ne vole ljeto. Ako već moraju raditi, onda vole da se nešto događa. Tako ljeto, pauzu i odmaranje političara od nerada nazivaju sezonom kiselih krastavaca. Dubrovački dogovor ili DD im je jednostavno došao kao naručen u nedostatku punjenja naslovnica golom Aleksandrom Grdić. Je li Niko Bulić rezultat golfa ili nekog drugog vjetra nije uopće diskutabilno. Svaki projekt je projekt i sigurno je da su ljevica i desnica nadmudrili parazite čiji je stil jednak onom Josipa Friščića koji je zajedno s Đurđom Adlešić godinama ucjenjivao Iva Sanadera i HDZ s par posto glasova.

Nisu se dogovorili oko nekih jasnih pravila i etičkih kodeksa, a u prijevodu se nisu usuglasili kojeg će odjela jedan vijećnik biti pročelnik, a koje će tvrtke jedan od njih biti direktor. Nije bilo jasno koliki će kodeks odnosno kolač dobiti jedna stranka i njihovi članovi. Samo je to bilo upitno i to je taj nepisani kodeks.
Pitanje je bi li ovi drugi siktali da je kojim slučajem HDZ podržavao tezu da se ne usvoji UPU. Bi li onda radi takvih interesa profesor Miošić inzistirao na tome da se koalira s njima i krene u rušenje vila i golfa?
Tada bi ta antigolfska struje bila nazivana pobjedom građana nad sustavom koji zamagljuje i koji je u sukobu interesa, a zanemarujući rezultate referenduma.

Gospodo draga, da je onih deset tisuća građana zaokružilo vaše ime, danas bi i Andro, pa i Niko, ali i Dube zajedno s Olgom bili irelevantnan faktor društveno-političkog života. Oni bi imali većinu i cijeli ovaj cirkus bi završio. Golf se ne bi gradio, a oni bi jednostavno ugasili Grad. Nije Grad njihov, samo je Srđ njihov, a i on je velikim dijelom od obitelji Paskojević.

Na kraju jedan apel. Marija Delija, vrati se, sve ti je oprošteno!

Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik