Prema Ustavu Republike Hrvatske sve su religije izjednačene. Ljudi vjeruju – u ovo ili ono – i slobodni su izabrat religiju kakvu hoće i klanjat se onim Bogovima koje poštuju i vole. I u njih vjeruju.

Naš Ustav kaže: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene su od države.“. Sve je jasno.

Hajdemo samo načas u ono vrijeme kad je, u krvi, umirala Jugoslavija. Naravno, u našoj krvi! U to vrijeme sam bio puno mlađi, krv je vrela, i da mi je neko tad rekao da smo mi isti kao i naši susjedni istočni narodi, bio bi mu se „krvi napio“. Bio sam uvjeren da smo sto puta bolji, da smo zapadno orjentirani, da smo katolici. Takoreći, da smo bez grijeha. Da smo „izabrani narod“.

Sa protekom godina, i čitajući svakodnevno „crne kronike“ po novinama, shvatio sam da – uprkos izraženoj religioznoj pripadnosti Katoličkoj crkvi od čak 94% (na jednom popisu stanovništva) – ipak mi nismo nikakvi „sveci“. Koliko nasilnika, prevaranata, silovatelja, ljudi sklonima teško ozlijediti nekoga, ili ubiti nekoga. Koliko pljački, koliko prošvercane droge, organiziranog kriminala! I kakvih još sve zlodjela. Čovjek se zapita koliko to kriminalaca živi među nama? I, imamo li pravo držat lekcije drugima?

Bez obzira na sva ta zlodjela nedavno su nam se pojavili „klečavci“ u Zagrebu. Oni navodno mole da muškarci postanu duhovne vođe obitelji. Priča se da je većina takozvanih molitelja uvezeno iz Poljske. Interesantno je da svi ti, takozvani, molitelji svake prve subote u mjesecu dobiju ekskluzivno mjesto za svoj performans. To je Trg Bana Jelačića, za svakog poštenog Hrvata centralno nacionalno mjesto.

I, zaludu je sveti Matej, apostol, citirao Isusove riječi o tome kako moliti. Ne bi se upušto u tumačenje Isusovih riječi (jer nijesam teolog) nego bi ih samo prenio: „Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri koji vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažete ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“. Toliko koliko se poštuje riječ Isusova.

Interesantno je da tim takozvanim moliteljima „skale drže“ lokalne i nacionalne vlasti i baš svaki put im odobre središnji nacionalni trg za njihove eskapade. Crkva se ovaj put ne poziva na svetog Mateja, apostola, nego mudro šuti i stoji po strani.

Lokalno, svjedoci smo – svako malo – performansa koji izvode lokalni takozvani vjernici koji točno, u vrijeme posjeta pacijentima, pred našom Bolnicom, organiziraju svoje „predstave“ protiv pobačaja. Ojačani razglasom. Točno u vrijeme kad bi pacijenti koji su sposobni kalat se u kafić sa svojima bližnjima htjeli popričat kako se osjećaju i što se doma događa.

Evo, sinoć je na „naplatu“ stigla takva politika bolesnog javnog iskazivanja vjere – umjesto da se to čini u vjerskim objektima ili doma, u vlastitoj kontemplaciji.

Sinoć su se u DOC-u okupili strani radnici muslimanske vjere (posjedujemo snimku) i organizirali su klanjanje.

Njihovo klanjanje mi smeta jednako ko što mi smetaju „klečavci“.

Smatram da je vjerski osjećaj intiman. On pripada svakom čovjeku zasebno. Ako ima vjerovanje, onda za iskazivanje takvog vjerovanja postoji mjesto i vrijeme. To nikako nije ulica, ili gradski trg, ili pred bolnicom, niti u DOC-u.

Što se prije tako organiziramo bit će bolje.

Neću sad prognozirat što bi se dalje moglo dogodit ako ovo ludilo eskalira. Svi ste dovoljno pametni za to. 

Dubrovačko Njorgalo