Težak je to bio posao. Rad svaki dan. I neđeljom. Doduše, skupljali su se „slobodni dani“ ali bilo je to mukotrpno i trebalo je to izdržat. Bilo im je vruće, nije bilo klima uređaja. Radno vrijeme, ako nije bilo dvokratno ili trokratno, bilo je od 6 ujutro do 2 ure iza podne. I onda po onoj gužvi doma. Pa na kupanje. Uvečer bi se jedva dokopali postelje pa ujutro ..... opet ispočetka.

E ali, došla bi jesen, hoteli bi se zatvorilli, turisti „isparili“ i počelo bi korištenje godišnjih odmora. Pa onda iza godišnjih odmora su se koristili oni odrađeni „slobodni dani“. Bili bi doma po 3-4 mjeseca. Za to vrijeme bi samo katkad bili u firmama „dežurni“. Sjedali bi na nekoj recepciji ili u kancelariji, nikoga nije bilo, kuhali su kafe i čekali da počne sljedeća sezona. Dobar dio jeseni, cijela zima i barem prvi dio proljeća su pretežno bili doma što je nama djeci bila prava blagodat.

I tako je prolazila mladost, meni se činilo da je to normalno, da je tako u cijelom svijetu. Onda je jedne godine u Grad, na godišnji odmor, došao jedan naš sugrađanin koji je radeći proveo 2-3 godine na nekom otočju. E sad.... ne znam više jesu li to bili Kanari ili Baleari ili neki drugi otoci. Imao sam tad nekih 20 i koju godinu. Sreli smo se nas nekoliko s njim na Stradunu, sasvim slučajno, u šetnji i on nas je pozvao na kafu. Dugo nas nije vidio.

I tako, ćakulajući o svemu, nas je zanimalo kako se živi na tome „njegovom“ otočju koje se bavilo skoro isključivo turizmom. On nam je opisao kako to tamo izgleda i ja sam se, a vjerujem i ostatak ekipe na kafi, zapanjio. Ispričao nam je da na tom otočju turizam nikad ne fermava. Da se hoteli zatvaraju zimi samo na desetak dana dok se ne pituraju kamare i recepcija, obave najnužniji popravci i da se odmah otvaraju i primaju nove goste.

To nam je bio potpuni šok. Stotinu pitanja se javilo. Kad se koriste slobodni dani? Kad se koristi godišnji odmor? Što je sa manjkom radne snage? Ko im uopće dolazi zimi? Uglavnom, stotinu pitanja.

Gledajući naše turističke prilike sve mi se čini da smo mi mentalitetom još uvijek u godinama moje mladosti. Naši hoteli se još uvijek zimi zatvaraju. Pogledajte recimo na booking.com samo broj raspoloživih apartmana u nas u Gradu tijekom ljeta, a onda ukucajte neki datum u veljači. Broj otvorenih apartmana je, malo je reć, prepolovljen. Radna vremena muzeja se skrate, neki se i zatvore, otvorenog restorana nema „ni za lijeka“. Nema ponude. Butige se – čak i na Stradunu – zatvore radi navodnog renoviranja. Izlozi se isprazne, stakla na njima se prekriju „pakpapirom“. I, naravno, nema „žive duše“. Dođite zimi u Grad, kad dan okraća, oko 6 ili 7 ura uvečer i samo što ne vidite da stare novine vjetar nosi ulicama. Ko u napuštenom gradu.

 Ako je tome tako zimi i ako to ne možemo ili ne želimo promijeniti treba pogledati što se događa u takozvanoj „punoj“ sezoni. Evo, u lipnju smo mjesecu. To je mjesec u kojemu su dani najdulji, noć pada kasno. Kako čujemo, Grad je prepun turista. „Smiješi“ nam se rekordna godina. Temperatura mora je porasla i davno je jako ugodna za kupanje. Svi lokalni portali su već više od mjesec dana puni fotogalerija sa naših plaža i iz tih slika se vidi da se i furesti i domaći kupaju i plivaju.

Kad se sve to zna, čovjek bi očekivao, i bilo bi normalno, da je ponuda u našemu Gradu barem od početka svibnja do kraja listopada najbolja. Da se nudi „ptičjega mlijeka“! Da gosti budu zadovoljni i da se što bolje zaradi.

A je li to baš tako?

Evo čitam danas kako se neki ured hvali koliko će se potrošit na uređenje plaža. Nabrajaju se puste tisuće EUR-a. A ja se samo pitam: KAD? Čeka li se otvaranje Ljetnih igara?

Da ne mislite da njorgam bez veze, jučer sam se popodne prošetao od hotela Argentine (u renoviranju) prema crkvi u svetome Jakovu. Kako je bilo krasno vrijeme sa sobom sam uzeo i jedan mali šugaman i kupaće gaćice. Ako me bude volja da se okupam na Gjivovićima. I skalao sam se na stijene. Tamo je već bilo nešto domaćega svijeta, ali je bilo nešto i furestih. Za mnom se skalavala i jedna gospođa iz Grada koju znam iz viđenja. Baš nekako u to vrijeme je zapuhao vjetar malo jače i more se diglo, a na plaži ili bolje rečeno stijenama nije bilo niti jedne jedine skalice za kalat se u more ili izać iz mora. Ova gospođa iz Grada se odmah okrenula i pošla nazad uzbrdo. Nije više mlada da se bori sa morem. Ali, u moru je bilo nekoliko naše domaće djece koji po valovima nisu mogli izać iz mora. Srećom, tu je bio jedan mlađi naš sugrađanin (prepoznao sam ga po govoru da je naš) sa ženom i djecom koji je to vidio i priskočio djeci u pomoć, skočio u more i nekako ih izvukao vanka. Jednoga je furestoga val bacio na stijene. Izišao je vanka ali ogrebanih i napola krvavih prsi.

Pa se pitam kad se misle postavit skalice na plažama? Zaludu puste tisuće EUR-a potrošene na uređenje plaža ako to nije u funkciji kad treba bit.

Hajdemo dalje. Čujem neki dan ćakulu da je nedavno raspisan natječaj za razne koncesije na dubrovačkim plažama. Natječaj za ugostiteljske usluge, za suncobrane, ležaljke, kanue. Zamantralo mi se kad sam čuo kolike iznose su kandidati ponudili ne bi li dobili koncesije. Kako se čuje, odabrani su najpovoljniji ponuditelji. Sad slijedi takozvani žalbeni postupak, a nakon njega i konačna odluka. Moje pitanje je: kad će se počet na plažama pružat te usluge? Hoće li 01. srpnja ove godine? Ili kasnije? Kad će ti ponuditelji moć počet radit da bi zaradili barem toliko da namire ono što su, vjerujući da će radit cijelu ljetnu sezonu, ponudili kao koncesijsku naknadu.

Razumijem ja da je to propisana procedura. Svi se propisani koraci moraju provesti po zakonu. Ali, zašto se sa procedurom nije počelo lani prije Božića pa da procedura završi za par mjeseci i da se te usluge na plažama mogu dobiti već i u travnju ili čak i ožujku, ako bi bilo zainteresiranih.

I mi mislimo živjeti od turizma i zarađivati od pružanja što više usluga turistima?

Altroke Kanari ili Baleari!

Dubrovačko Njorgalo