Buknula je ovih dana vijest o apelu iz takozvane Republike Srpske da hrvatski kanaderi pomognu gasiti šumske požare koji su prijetili kućama i stanovništvu.  Nije to baš najbolje sjelo dijelu stanovništva s ove strane. Komentari su bili razni, od onih da su oni palili nas i zašto bismo onda mi njih gasili, preko one ''tko tebe kamenom, ti njega kanaderom'', do onih malo liberalnijih o tome kako bismo ipak trebali gasiti požare na području BIH kako oni ne bi došli nama. Isti taj apel dolazi na tridesetu obljetnicu tih dana kada je u dnevnim izvješćima novina još uvijek dio prioritetnih vijesti bio o tome kako neprijatelj iz pozadine gađa po dubrovačkom području.   

Ratne 1995. godine, u kolovozu, naši vatrogasci, pod opasnošću od pogibije od neprijateljske vatre, i dalje su gasili požare, u okolici Dubrovnika, što su ih palile  šumadijske divljačine, revoltirane 'Olujom', zapaljivim granatama, ne mareći ni za ljude ni za prirodu.  

Avet ratnih zločinaca bio je konzistentan i ranije kada je u Zatonu, 3. kolovoza troje mladih Dubrovčana, Frano Goić (24), Danijela Spajić (25) i Orsat Domaćin (17) izgubilo život od strane istih zločinaca, dok su se kupali na plaži. Trideset godina kasnije, koji paradoks, naše vojne snage, jer kanaderi su pod Hrvatskom vojskom, gase vjerojatno po istim mjestima odakle su hrabre srpske snage 'dejstvovale' te tužne 1995. godine.  

Nekadašnji okupator je velikim teritorijalnim aspiracijama doveo sebe do ruba egzistencije, a to traje baš odonda otkad traje rat. Vatrogasna oprema im pripada više 19. nego 20. stoljeću.  Ljudi iz tih sredina i danas žive zahvaljujući radu u Dubrovniku kao i onda. Ako smo katolici, a velikom većinom se tako deklariramo, onda moramo biti spremni i nastaviti dalje, uz oprost. Zaboraviti ne bismo trebali, ne smijemo i nećemo.  
 
I našu Oluju baš zato nećemo nikada zaboraviti. Ta akcija je označila kraj rata, nakon toga je i naša vojska spriječila u akciji u BIH pad Bihaća i još jedan mogući genocid poput Srebrenice. Hrvatski teritorij je obranio hrvatski branitelj. Posljedično Oluji došla je i mirna reintegracija Slavonije i Baranje. Treći po redu vojni mimohod u Zagrebu zaokružuje cijelu priču i svojevrsna je počast onima koji su rat okončali, onima kojih danas više nema i onih koji su među nama, ali i onih koji su nas i dalje spremni braniti. 

Te počasti su uglavnom svi dobili, poneki su je dobili prekasno, baš poput neki dan preminulog Jasmina Žustre koji je status branitelja dobio tek prije nekoliko godina. Birokracija je prema njemu bila jako nepravedna.  
 
Empatija prema braniteljima ne prestaje, posebna zahvalnost uvijek je tu za one koji su svoj život položili da bismo mi danas imali demokratsku državu stvorenu na zakonima i pravilima. No, stvari u praksi nikad nisu tako jednostavne kao na papiru, barem ako je suditi po komentarima na aktualne događaje.  

Ljetna tema broj jedan u Dubrovniku su taksisti i zona, natječaj u kojemu su mnogi ostali bez uspjeha. Na jedan poziv Grada Dubrovnika, u kojemu su se vlasnici taksi koncesija mogli natjecati za ukupno 70 dozvola za prolaz oko Grada, javilo se više stotina obrtnika i tvrtki. Sudionici u Domovinskom ratu imali su određeni broj bodova prednosti. Nakon javne objave rezultata, počela su se na društvenim mrežama objavljivati razna pisma o nepravedno provedenom pozivu, a sukus priče je bio taj da bi branitelju, kojem je falio jedan papir, trebalo dati dozvolu, a onom tamo nekom Trebinjcu, koji je zadovoljio uvjete natječaja, dignuti sve. No, za što su se zapravo branitelji  tih godina kojih se danas sjećamo, borili?  Nije krv prolivena samo za teritorijalni integritet, nego i za mnoge druge vrijednosti koje baštinimo, a jedna od njih trebala bi biti i vladavina prava, društvo u kojem se poštuju zakoni koji su jednaki za sve, koliko god to u ovom slučaju teško i nepravedno zvučalo. Zakona se mora držati i jedinica lokalne samouprave, a bezakonje dovodi do propasti institucija i na koncu propasti same države koja nije u stanju ni vlastiti požar ugasiti, ni obraniti se. Za razliku od toga, Hrvatska je danas zemlja koja može pomoći sebi, ali i drugima, i u tom smislu ima se čime ponositi.  

 Iz tiskanog izdanja