Žiteljima Grada, nebitno jesu li oni Papci, Raguži, Crnčevići, Klečki ili neki drugi, ovakav vokabular trebao bi biti jednako tužan kao da nam usred oceana potone Titanik.

I zbilja nije važno je li u Dubrovniku obitavaju ljudi koji se prezivaju Avdići, Bašići, Glavići, Papci, Raguži, ali i Kisići, Vlahušići, pa i Bogdanovići. U seriji koja uz zoru spominje onu dubrovačku jednostavno nešto ne štima. Da se radi o nekom pukom jarunskom flertu, čovjek bi možda i shvatio. No, da se serija zove Zora Jarunska teško da bi se neka veća količina ljudi i zalijepila za ovakav plagijat.

Na kraju krajeva, tako nam je to. Koriste nas za svakojake promidžbene aktivnosti. Mi smo tek jedan iskorišteni brand. Kao što je Franck na šalicu kave stavio dubrovačke zidine, kao što hrvatska vlada koristi Dubrovnik za svoje protokolarne aktivnosti, tako nas je produkcija Nove TV iskoristila u toj mjeri da se danas osjećamo prljavo. I da, osjećamo se kao da nas je netko grubo iskoristio, kao da netko opći nad našim gradom kao nad prostitutkom kojoj je upravo ta ista prostitutka platila.

I nije tako davno bilo kada nam je istu maglu pokušao prodati Stjepan Tuđman, sin našeg dobrog i pomalo poštenog Franja, po kojemu smo čak ime mostu dali. On je uz svu arhivsku građu pokušao dokazati da smo se mi Dubrovkinje i Dubrovčani, naime čak i dobro zabavljali u Dubrovniku. Ima šampanja, vode nema, zvijezda je vodilja tog velikog i skupo plaćenog filma sa šest vozača i par glumaca.

Ne treba bit povjesničar kako bi se zaključilo da takvi filmovi, neovisno jesu li snimani u Dubrovniku ili nekom manje dirljivom mjestu, moraju predstavljati autentičnu sliku zbivanja u mjesecima ratnih haranja srbo-četničke agresije. Da su glumci iz Grada, nikad im ne bi palo na pamet otići na taj istureni dio Porporele i vozat se s barkom kao da se radi o idiličnim Letećim medvjedićima.

Svi znamo da smo se skrivali i družili između dva zida. Tamo gdje nije bilo velikih mogućnosti da te granata zvizne usred zore dubrovačke. One stvarne zore. Mnogobrojnih zora koje su počivale i završavala zvukovima uzbuna, a još važnije granatama u mnogobrojne građevine. A još važnije, u građevine gradske jezgre. I još najvažnije, u civilno stanovništvo i one koji su nas branili. Iako su neki akteri ove sapunice angažirani osobno od velebne holivoodske glumice Angeline Jollie, ovaj serijal ima isti učinak, i zgražanje, kako što se bosanska javnost zgražala u slučaju filma ''U zemlji krvi i meda.''

Gradska vijećnica Mariela Marković na Facebooku se pita je li ona živi u istom Gradu istog imena kao i ostali, aludirajući pritom kako je Dubrovčanima zbog zgražanja nad serijom ovo očito jedini dubrovački problem. Da, očito ne živi u Dubrovniku, gradu koji je krvario za ovu državu, koji je bio na rubu toga da ga se vlastita države odrekne u interesu nekih drugih teritorija. Da, gradska vijećnice Marković, živimo u totalno drugačijem gradu. Gradu slobodnih ljudi, krivih producenata i redatelja koji krivo tumače Grad, kao grad jako loših i razmaženih ljudi. Nije ovo Prvi svjetski rat pa da nema aktera koji mogu tadašnju zbilju pretočiti u scenarij. Ovoga se sjećaju svi koji su živjeli, ali i umirali s nedaćama koje su zadesile naš Grad. Oni nisu, a snimaju film. Tužno.