Dakle, Hrvatsku će i dalje voditi Andrej Plenković, osoba europskih i suvremenih načela, istovremeno u Vladi neće biti rigidne desnice, a SDP dobiva pravu priliku za resetiranje. To je neka temeljna potka koja se može ekstraktirati iz ovih izbora.

No, kako bi shvatili procese i ono što slijedi potrebno je navedeno i razložiti.

Krenimo s Plenkovićem, koji je dakle apsolutni slavodobitnik ovih parlamentarnih izbora, i to ne samo po broju osvojenih mandata, nego još više po zauzetoj poziciji u kojoj je iznimno snažno postavio svoju ulogu gospodara u parlamentarnom životu Hrvatske.

Koronavirus je tako hrvatskom premijeru došao kao Djed Mraz, što se najprije pokazalo na unutarstranačkim izborima, na kojima je okrenuo vrata parlamentarnom uspjehu i mudrim potezima postao je evo persona koja može govoriti "da", ali može govoriti i "ne".

Uopće, način na koji Plenković djeluje imponira. Radi se o lokomotivi koja vuče HDZ prema centru, a sve bez velikih riječi i bez priznanja da to što radi smišljeno radi. Priča on tako o Tuđmanu, a po svoj prilici stalo mu je prvog hrvatskog predsjednika koliko i prosječnom glasaču SDP-a- Jer, Plenković, recimo, nikad ne govori protiv Tita ili Jugoslavije, kao što se u suštini ne vraća na svetost Domovinskog rata, shvaćajući da nijedan rat ne može biti svet, kao što ubijanje nikad nije sveto.

Dakle, Plenković je prestrojavao poziciju stranke tiho i bez pompe, bez rigidnosti, već pristojnim vokabularom. Kampanju je postavio tako da je HDZ bio inspiracija drugima u njihovom oponiranju, ali bez nametanja stavova. Tako to rade veliki političari, koji sad ne ovise o oporbi i o tihim koalicijskim partnerima. 

Nitko ga ne može ucjenjivati i nikome ne mora polagati račune.

No, on mora znati da je dobio dobar broj glasova građanske Hrvatske, one Hrvatske koja nije htjela Miroslava Škora i Domovinski pokret u Vladi RH. I to je vrlo zanimljivo. Logično bi bilo da oni koji ne žele Škora u Vladi glasaju za SDP, ali u ovom slučaju su glas dali Plenkoviću. Znači to i veliku odgovornost. Uz sve pohvale koje Plenković zaslužuje, treba reći i da ipak ništa previše on nije uradio na eskalirajućem klijentelizmu i nacionalizmu. Očito on po Krležinom učenju smatra kako hrvatski malograđanin i nije sposoban za puno bolje, te znajući s kim ima posla te stvari pušta niz vodu. Nekad treba i reagirati, reći da je dosta, dakle "ne" kriminalu i "ne" šovinizmu dati premijerski legitimitet.

Pa, ako je Plenkoviće forte što mijenjajući HDZ potiho, ustvari mijenja društvo prema suvremenijim vrijednostima, onda je Bernardićev krimen što to ne radi glasno.

Ne može predsjednik SDP-a, nekakvog opozita HDZ-u, imati te mirne i pomirbene tonove. Predsjednik SDP-a mora jasno reći što misli o Tuđmanu te politici ratnog huškanja, pljačke i Crkve koja se bavi s onim s čim se ne treba baviti. O tome predsjednik HDZ-a može pomirbeno, predsjednik SDP-a mora gorljivo.

A to Bernardić nije radio, isto kao što to i Zoran Milanović nije radio.  Šteta, bilo bi lijepo da jedna predsjednik SDP-a se izdigne iznad govora opće pristojnosti i kaže o Crkvi, Tuđmanu ili ispraznom domoljublju ono što ipak i dobar dio građana misli.

Stoga, SDP je ostao nedosljedan svojoj nedosljednosti, neorganiziranosti i totalnom pomanjkanju ideja. Ta stranka je na životu zbog nostalgije svojih simpatizera prema Savezu komunista, a u biti nema niti jedan atribut kojim bi privukla one koji tek nadolaze. Voluntarizam i stihijnost su učinili svoje i pravo je čudo što je Socijal-demokratska partija i dalje prva oporbena stranka. 

A Davor Bernardić očito je jako osvetoljubiv kad je snažna imena postavio na začelja svojih lista. Recimo, kako je moguće da je načelnik Općine Smokvica Kuzma Tomašić zauzeo peto mjesto na listi, a predsjednik dubrovačkog SDP-a Jadran Barač 13. mjesto na listi u desetoj izbornoj jedinici?

Barača ne moraju svi voljeti u Dubrovniku, ali za njega je čula većina Dubrovčana, građana drugog najvećeg grada u desetoj izbornoj jedinici. No, eto načelnik Općine Smokvica je na poziciji u kojoj može ući u Sabor, a predsjednik Gradske organizacije SDP-a Grada Dubrovnik to nije, iako je u Dubrovniku tu stranku značajno pozicionirao u zadnje dvije godine. 

Kad se predsjednik stranke povodi ulizivanjem i odanošću njemu, a ne kvalitetom pojedinaca, onda nimalo ne iznenađuje da je SDP doživio fijasko. SDP-u trebaju korjenite promjene, a one zadiru u samu strukturu stranke. Njihove probleme  ne može riješiti Biljana Borzan, koja u dvadeset godina prisustva na političkoj sceni nikad ništa nije napravila niti značajno rekla, ako ne računamo pompu oko Nutelle u EU parlamentu. Dakle, jedino korjenite promjene, što uključuje pozicioniranje u svrsishodnosti stranke, jer ako nje nema niti SDP nikome ne treba. Niti je dovoljno lijevo, niti je na valu socijal-demokracije, a ponajmanje je stranka liberalnog svjetonazora.

Što se tiče Škora, on je očito obukao prevelike gaće, ali to je i ranije bilo jasno. Ulaskom u parlament samo je podebljao redove vječito neučinkovite oporbe koja će imati prostora onoliko koliko joj to dopusti Andrej Plenković. Upravo u tome i jest suština proteklih izbora, a o parlamentarizmu poput onog u zemljama razvijenih demokracija još će se dobro izlizati saborske fotelje.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, a ne redakcije