Jose Miguel Gonzalez Martin Del Campo Michel iz autobusa gleda oronule fasade komunističke arhitekture u Rijeci, ali ne razmišlja o njima, jer je usran – nije samo on u strahu – svim prvotimcima slavnog Reala iz Madrida skupa s njihovom zamjenama tresu se gaće na putu do Kantride.

Jesen je 1984. godine, a Los Blancosi putuju na prvu utakmicu drugog kola Kupa Uefe, gdje ih čekaju domaći Blancosi predvođeni reprezentativnim vratarem Maurom Ravnićem, jugoslavenskim doktorom Socratesom, Nenadom Gračanom, te brzonogim, gluhonijemim krilom Damirom Desnicom, za kojega je legendarni radio reporter Ivo Tomić konstatirao da je jedini nogometaš na svijetu koji može sam sebi centrirati.

Sastav Reala je također strašan – a kako i ne bi bio kada su se u osamdesetima pet puta zaredom prošetavali španjolskim prvenstvom ostavljajući Barcelonu, daleko iza sebe, da ih nije mogla vidjeti ni s Mont Juica – na vratima je nesavladivi Miguel Angel, doduše nije mu to ni preteško kada ispred njega dežuraju ponajbolji španjolski centarhalfi svih vremena Chendo, Sanchis i Camacho, kao spojke briljiraju sjajni Michel i Nijemac Stielike, dok navalu predvodi Maradonin suigrač iz reprezentacije Valdano zajedno sa ubojicom dječjeg lica Emilijom Butraguenom. Koliko je ekipa Reala jaka najbolje se vidi na klupi za rezerve. Tamo sjedi (i to u doba kad je vrijedilo pravilo tri stranca) jedan od najvećih španjolskih kreativaca u povijesti Martin Vazquez.

Mlađi od vas sigurno se sada pitaju, kako je moguće da se najveći klub u nogometnoj povijesti, s jednom od svojih najboljih generacija, boji dolazi igrati u neku tamo Rijeku? Da, takva su to vremena bila. Za razliku od danas, u to je vrijeme bilo koji klub, koji se plasirao u europski kup, mogao postati i šampionom tog natjecanja. Sjetimo se samo Crvene Zvezde ili Steaue iz Bukurešta.

Strah Realovaca ubrzo se pokazao potpuno opravdanim. Rijeka je letjela terenom i  u trenu je natrpala Kraljevskom klubu tri komada, a Real je tek u finišu utakmice postigao počasni pogodak.

Na uzvrat, s prednošću 3 naprema 1, Rijeka se uputila na Santiago Bernabeu. Real je bio svjestan da će teško proći utakmicu na terenu, pa su sve poduzeli izvan travnjaka kako bi ugledali treće kolo Kupa UEFA. Cijenu televizijskih prava za Jugoslaviju podigli su u nebesa, pa ljubitelji nogometa na Balkanu nisu mogli gledati utakmicu na svojim TV prijemnicima. Poslije će se saznati zašto, da ne bi svjedočili Madridskom masakru, kako će se u žargonu prozvati predstojeća utakmica.

Potom je španjolski vozač Rijekinog autobusa bauljao najgušćim ulicama Madrida, te ih je na stadion doveo tik pred utakmicu – ovi nisu imali vremena ni zagrijati se. Ali ono najgore će tek uslijediti. Real je utakmicu počeo s dvanaest igrača – u grbu s krunom istrčao je i belgijski sudac Roger Schoeters, najprljaviji čovjek u povijesti nogometa, kraj kojeg se Sepp Blatter i Michel Platini doimaju budistički redovnici.

Već na početku utakmice Schoeters je isključio Rijekinog Nikicu Milenkovića, da bi samo desetak minuta kasnije Desnica dobio drugi žuti karton zbog prigovora, iako je čovjek – gluhonijem. Nakon pola sata Rijeka je igrala bez dvojice igrača, ali sjajno se branila. Real do poluvremena nije uspio zabiti. Schoeters se prepao da bi,  ako Rijeka prođe, mogao ostati bez muzeja Prado, pa je odmah početkom drugog poluvremena isključio i trećeg igrača Bijelih Borisa Tičića.

Međutim, Galacticosi ni sa tri igrača više nisu uspijevali dati gol, pa je belgijski sudac u 67. minuti izmislio nepostojeći penal. Na kraju su Michel i Valdano uspjeli utrpati još dva u Ravnićeva vrata, te je Rijeka ispala iz daljnjeg natjecanja.

O kakvoj je kolosalnoj pljački bila riječ, najbolje svjedoči činjenica da je korumpirana UEFA doživotno kaznila Schoetersa zabranom suđenja – čak ni oni, dokazani kriminalci, na ovu krađu nisu mogli zažmiriti očima.

Zbog čega sam vam uopće ispričao ovu priču, i koji je povod za nju? Ovih dana Englezi su izašli u javnost sa službenom statistikom plaća igrača, uspoređujući današnja primanja s ondašnjima. Tako je George Best, najbolji nogometaš Europe 1968. godine i najplaćeniji igrač engleske lige, dobivao mizernih 30 tisuća funti godišnje. Danas Wayne Rooney prima 13,5 milijuna funti.

U to vrijeme, Dinamo je osvojio Kup velesajamskih gradova. Legendarni Slaven Zambata prisjetio se da su za trofej dobili premije u visini milijun dinara, što je bilo dovoljno za kupnju Fića. Ponekad su se nagrade sportašima za osvojeni turnir u to doba, svjedoči jedan od najboljih stolnotenisača svijeta Dragutin Šurbek, isplaćivale u metrima drva i ugljenu.

Danas, oni najbolji, poput Cristiana Ronalda zarađuju svote o kojima su Pele i Maradona mogli samo sanjati. Portugalac je prije desetak dana kupio hotel u Monte Carlu za 120 milijuna eura, eto, da mu se nađe usput, kada ljetuje po Azurnoj obali.

Iako je u današnjem nogometu novaca kao nikad prije, s druge strane, najvažnija sporedna stvar na svijetu je postala najdosadnija sporedna stvar na svijetu. Zbog nejednakosti bogatstva, unaprijed se zna tko će biti prvak – u Njemačkoj će to biti Bayern, u Španjolskoj Barcelona ili Real, u Francuskoj PSG, u Italiji Juventus, u Engleskoj Manchesteri ili Chelsea.

Od sporta gdje se veliki Real bojao male Rijeke, te ju je mogao proći jedino uz pljačku stoljeća, došli smo do situacije da prvi tim s Kantride ne može pobijediti ni juniore iz Madrida. Naime, Real zadnjih godina troši milijune eura na klince koji nikad u životu nisu namazali lice pjenom za brijanje.

Nogomet je onda bio čista romantika – svako selo diljem planeta se moglo nadati da će se jedne godine roditi sjajna generacija koja će poharati Europu i svijet, doći će veliki Real sa svog Bernabeua na njihovu seosku ledinu usran od straha – i stvarno je bilo tako, nije bilo naseljenog područja na Zemlji, koji nije iznjedrio slavni sastav, od Željinog predvođenog Baljićem, Škrbom i Nikolom Nikićem do onog Veležovog gdje su briljirali Karabeg i Semir Tuce. Čak je i Dubrovnik, za kojeg danas mlađi misle da nikad uživo nije prisustvovao ozbiljnom nogometu, zgazio slavni Kamerun predvođen Rogerom Millom, istim onim igračem koji će par tjedana kasnije nakon potopa na Lapadu, srušiti Argentinu Maradone i Caniggie i odvesti po prvi put u povijesti jednu afričku momčad u četvrtfinale Svjetskog prvenstva.

Bio je to sport gdje su navijači uživali u potezima svojih ljubimaca, gdje se nogomet igrao radi njih, a ne radi novca, gdje ste mogli uspjeti, i ako ste bili gluhonijemi, a danas vas takvog u sastav Reala i Barcelone ne bi uvrstili sve da ste Messijevog talenta, jer tko će kupiti dres igrača, koji uopće ne čuje pljesak s tribina nakon postignutog gola?

Bilo je to vrijeme kada je Damir Desnica plesao po krilu izbjegavajući koljače iz Podgorice, Osijeka, Niša, Prištine i Skoplja bez da mu je suigrač mogao viknuti „Leđa“, ali starom majstoru to nije ni trebalo, jer je bio toliko brz da ga ni Ptica Trkačica ne bi stigla - „jedini nogometaš u povijesti koji je mogao centrirati sam sebi“.

Naravno, Desnica – čovjek koji je slavnu generaciju Reala iz Madrida natjerao na kriminalne radnje za koje im se trebalo suditi u Haagu – karijeru je završio sa Fićom. A onda je došao rat, pa je Desnica ostao i bez Fića, ali i bez hrane i krova nad glavom, jer je morao bježati iz svog rodnog Obrovca.

Samo par godina poslije od slavne utakmice na Santiago Bernabeu - gdje ga je mogao zaustaviti jedino crveni karton zbog prigovora, iako čovjek nikada u svom životu nije nikome prigovorio, niti će ikada moći - ostao je bez ikakve materijalne sigurnosti. Nevjerojatno je to iz današnjeg kuta kada znamo da se u Trećoj engleskoj ligi - koju normalan ljubitelj nogometa ne bi gledao ni pod prijetnjom kazne – okreću milijuni funta i da bilo koji poletarac koji potpiše profesionalni ugovor do kraja života ne mora ništa raditi.

A Desnica, pred kojim su se šorcevi tresli Michelu, Butraguenu, Chendu, Sanchisu i Valdanu jedno je vrijeme trenirao djecu, ali ne zadugo, jer su se mnogi bunili što je gluhonijem, pa je naposljetku završio kao domar jednog neuglednog stadiončića u Rijeci, gdje radi za kikiriki.

Ponekad, dok se sprema zaključati ogradu oronulog riječkog stadiona i kada ostane sam, daleko od slavnog Santiaga Bernabeua, nabaci sam sebi da vidi može li još uvijek stići svoj centaršut. Tada, na trenutak sve stane, a u toj se tišini pojave sjećanja nogometnih zaljubljenika poput mene, kojima nogomet nije današnje rasipanje novcem i unaprijed poznati rezultat, nego vrijeme kada su aut linijom trčali gluhonijemi junaci nošeni srcem.

U tom trenutku spokoja, dok Desnica ljevicom stiže svoj centaršut, nebom se prostre osmijeh legendarnog Iva Tomića.

Maro Marušić