test

ISPOVIJEST NOVINARA DD-a 'Kako sam 8 godina vodio pravosudnu bitku koju nisam mogao dobiti'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Marko Prpić/PIXSELL
Naš novinar piše o svom osam godina dugom iskustvu sudskog spora zbog klevete, a koji zbog specifičnosti situacije nije bilo moguće dobiti. Na kraju balade, čitav taj apsurd platili ste vi, dragi čitatelji

Hrvatsko pravosuđe jedna je od najapsurdnijih stvari na planeti Zemlji. To znaju svi punoljetni stanovnici Lijepe Naše plus slavni Eugene Ionesco, ali opet kada upadneš u taj pravosudni žrvanj iznova se čudiš dokud ta bizarnost može ići. Djela Kafke kamilica su za hrvatske sudove, njihovoj bistrini i protočnosti ne bi pomogao ni Mister Muscolo.

Naravno, i u mom slučaju sve je počelo s poštarom. Stari cinik uručio mi je plavu omotnicu s pečatom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Ilica 207. Nerazumljivim latinskim slovima nešto mi pokušavaju reći. Dan te jebo, ništa ne kontam, jesu li ovi zaposlenici Općinskog kaznenog suda ikad vidjeli pravopisni udžbenik Babić-Finka-Moguš? Pokušavam preko Google Translatea dokučiti o čemu se radi, ali čak ni napredna tehnologija najbogatije svjetske firme ne može odgonetnuti kojim drevnim jezikom se služe domoroci hrvatskog pravosuđa. Sreća da u mom susjedstvu živi diler droge koji je puno puta prao suđe s tužiteljima, odvjetnicima i sucima, pa je u međuvremenu svladao pravosudni jezik, razina C1. Pitam ga za pomoć, a on dobrodušan kakav jest, odmah mi je prodilao par zaključaka u zamjenu za hladnu Ožujsku.

-Stari, sudit će ti – reče, otpije guc pive i potegne dim.

-Je li zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže?

-Ne zato, idiote, nego zbog klevete. Pisao si sranja, jer si novinar-crv, pa te čovjek tužio za duševne boli!

Čuvarice novinarskih novčanika

Uf, drame! Ako sam dobro shvatio, tuži me jedan pravosudni sudac zbog teksta u kojem sam propitkivao njegov napredak pod blagoslovom Državnog sudbenog vijeća. Tek tad mi se sve razbistrilo, kao kad bura opere nebo i more od gnjile južine – kakav sam ja kreten, naivac i žutokljunac. Što mi je trebalo da se bakćem s pravosuđem i ispravljam krive Drine, ma goni se u tri pičke materine! Baviš se novinarstvom i želiš da društvo bude bolje, a što na kraju imaš od svega? Ništa se ne promijeni, a ti popušiš tužbu koju nema šanse da dobiješ. Mislim stvarno, koji će sudac donijeti presudu za novinara protiv svog kolege i to za tekst gdje se kritizira rad Državnog sudbenog vijeća, tijela koje odlučuje o napredovanju sudaca? Veće bih šanse imao da u Gospinom polju istrčim na teren protiv Rafaela Nadala, nego u ovom slučaju.

U glavi mi se odvio čitav scenarij – pravosudni sudac teško je duševno obolio, a da bi ozdravio, mogu mu pomoći jedino moje kune. Točnije, desetci tisuća mojih kuna, ako ne i jače. Zamišljam iz kako iz mog špaga u koloni odlaze na dalek put pa si mašemo i plačemo, govoreći eh što smo si sve mogli zajedno priuštiti da su nam zvijezde bile naklonjenije – masaže na Tajlandu, skydiving u Dubaiju, jahanje deva u Kizilkumu i Karakumu, možda bi nešto ostalo i za Gobi. Već sam se pozdravio s činjenicom da ću dobiti ovaj slučaj, ali opet moram se pojaviti u Ilici 207 i nešto pokušati. Javljam se odvjetnicama Vanji Jurić i Viktoriji Smirnov koje su posljednjih godina spasile pregršt novinarskih novčanika, pa pesimističan i depresivan kakav već jesam, unaprijed im govorim da nemamo šanse. Fakt zbog kojeg se sramim jest da bi se od mene duže i srčanije borio talijanski vojnik sa svježe izgeliranom frizurom.

-Čovječe, daj se malo upozitivi – govori mi Vanja nakon što je pregledala čitav spis – tvoj slučaj je čist kao suza, dobit ćemo ga bez problema, imaš čak i materijalne dokaze koji ti govore u prilog, što u ovakvim slučajevima i nije previše često.

Dva olimpijska ciklusa

Ima točno 8 godina da je to rekla. Osam godina. Ej, 8 godina. Dva olimpijska ciklusa. Prije osam godina Krim je bio dio Ukrajine, a nitko na čitavom Plavom planetu nije znao da postoje ikakve trzavice između Moskve i Kijeva, jer se svijet zabavljao s Arapskim proljećem, Islamskom državom i ostacima ostataka Al Qaide. David Bowie je bio živ. I Chester Bennington. I Chris Cornell. I Kobe Bryant. Na dan izlaska spornog teksta, u studenom 2013. godine, Michael Schumacher nećkao se hoće li ići na skijanje u Alpe ili na kitesurfing tamo gdje vječno sunce sja. Na kraju krajeva kad je to bilo, i ja sam gore u Zagrebu živio nekim drugim životom misleći da mladost nikad neće proći, i da ću i po danu i po noći, zauvijek sve moći. A danas, ako nešto po noći i uspijem, sutrašnji dan je dehidracija gora od nekog azijskog kuma. Prevedeno na pravosudni jezik – subotom Kićo, nedjeljom Slabinac.

I tako, krenula je bitka u sudnici drugog kata nedaleko Svetog Duha. Prva nepravomoćna u moju korist, fala ti Duše sveti. Uf, što mi je to bilo drago, ne zato jer sam dobio nepravomoćnu presudu - znao sam da će biti srušena na drugostupanjskom sudu - nego zato jer je sutkinja bila zgodna. Dosudila je za mene, jer sam veći šarmer, to je bila moja logika, baš me briga što sam vjerojatno (bio) u krivu, možda je lijepa tet(k)a samo pošteno radila svoj posao. Ne bi čovjek vjerovao, ali siguran sam da bi se na hrvatskim sudovima mogle naći i nepristrane poštenjačine. Doduše, u endemskom obliku, pod strogom zaštitom ugrožene vrste.

Naravno, drugostupanjski ukida nepravomoćnu presudu i vraća suđenje na početak. Kreće suđenje iznova po drugi put. Opet dobivam nepravomoćnu (nije ona sutkinja, šmrc), opet odlazi na drugostupanjski, ovi opet ukidaju presudu i nalažu novo suđenje. Kreće suđenje iznova po treći put. Ovoga puta gubim nepravomoćnu, ali nisam osuđen za klevetu, nego samo za uvredu. Opet odlazi na drugostupanjski, ovi opet ukidaju presudu i nalažu novo suđenje. Kreće suđenje iznova po četvrti put. Dolazimo do završnog ročišta, sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu me p(r)oziva za završnu riječ.

Ima li kakve odgovornosti?

-Gospodine suče - krenem teatralno kao da sam odvjetnik u nekom holivudskom filmu – nikad više u svom bijednom novinarskom životu neću napisati tekst o pravosuđu. Jer čak i ako u ovom slučaju dobijem pravomoćnu presudu, ja sam u teškom gubitku. Mali milijun puta sam dolazio u Zagreb zbog suđenja, plaćao prijevoz i smještaj, kupio bih kartu za avion, pa bi tužitelj odgodio ročište, a ja bih kartu morao nadoplatiti. Do sada sam potrošio na prijevoz, smještaj i hranu tisuće i tisuće kuna, ne smijem uopće izračunati točnu svotu da ne padnem u nesvijest. Da se sad mogu vratiti nikad ne bih napisao taj tekst, ne zato što smatram da je neistinit, nego zato jer je potpuno ludo da se oko benignog teksta hrvatsko pravosuđe nateže osam godina.

Sudac je, valjda ganut mojim dubokim riječima, donio nepravomoćnu presudu (četvrtu po redu!) u moju korist, a nakon što je slučaj otišao na drugostupanjski sud, nastupila je - zastara. Epilog cijele priče je da će sudske troškove duge osam godina platiti građani preko proračuna. Nitko, ama baš nitko neće snositi odgovornost za ovoliko dugo suđenje. Ako drugostupanjski neprekidno vraća suđenje na početak, to znači da ovi prvi sudci ne znaju svoj posao. Isto vrijedi i obratno. Ako ovi prvi dobro obavljaju svoj posao, zašto onda sudci s drugostupanjskog vraćaju slučaj na početak? Apsurd nad apsurdima, bez da itko za išta odgovora, bez da se podijeli ijedan otkaz.

Neka nama dobre, stare klevete u Kaznenom zakonu jer novinari (ponekad) stvarno znaju biti crvi, ali ja bih dodao samo jedan članak – u slučaju da se ispostavi da novinar nije oklevetao tužitelja, onda se jednak protuiznos koji je tužitelj tražio za duševne boli isplaćuje u drugom smjeru. Baš me interesira koliko bi u tom slučaju guzonja tužilo novinare zbog klevete. Itekako bi promislili u vezi podizanja tužbe da im postoji mogućnost odlaska iz špaga kolone kuna zaogrnutih plačem, maramicama i škrgutom zubi.

Popularni Članci