Doktorica ste dentalne medicine, radite li još uvijek?  
Na porodiljnom sam s trećim djetetom jer sam htjela sve ono što nisam uspjela s prvo dvoje. S njima sam se jako brzo vratila na posao, a i radila sam do zadnjeg dana s ogromnim trbuhom kad je već bilo teško prići stomatološkoj stolici i pacijentu. U trećoj trudnoći sam zadnji mjesec ležala u bolnici zbog nedostatka plodne vode. To je bio težak period jer je starijima bilo teško objasniti zašto je mama mjesec dana u bolnici, ako je s bebom sve uredu. Ipak, upoznala sam prekrasne ljude s kojima je bilo lakše podnositi to vrijeme, a i cijelo osoblje na odjelu je predivno. Na porodiljnom sam do srpnja, a onda ćemo vidjeti što dalje.  

Što dalje ovisi o tome hoćete li postati gradonačelnica? 
Kad postanem gradonačelnica, a po svim anketama i reakciji sadašnjeg gradonačelnika koji se ustrtario – hoću, onda moram pustiti stomatologiju neko vrijeme sa strane. Neće biti lako jer je to moja prva ljubav, ali uvijek sam znala da će uz stomatologiju biti još nešto. Iskreno, nikada nisam mislila da će to nešto biti politika. Od učlanjenja u SDP 2007. do danas, sve se dogodilo puno ozbiljnije nego što sam ikad mislila. Kada me kolega 2021. zamolio da budem kandidatkinja za zamjenicu, u vrijeme kad je SDP bio u velikim problemima, shvatila sam to kao izazov. Taj drugi vijećnički mandat koji smo osvojili bio je pravo iznenađenje i sjećam se prve konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća kada sam išla tamo, a nisam niti znala gdje idem i sve je bilo skroz novo i nepoznato. Čak sam i tada mislila kako ću biti samo potpora, a onda se dogodilo sve što se dogodilo i došla sam u prvi plan kao v.d. predsjednice SDP-a Dubrovnik. Zasukala sam rukave i htjela sam se dokazati jer su mi kao djetetu političarke često govorili  – 'ona je tu zbog mame'.  

Sjećate li se kako ste se osjećali kada se vaša majka politički angažirala? Politika ipak stavlja veliko povećalo nad živote obitelji.  
Osjećala sam se jako ponosno. Odgojena sam kao kćer dvoje stomatologa u malom gradu i već sam zbog toga kao dijete bila pod povećalom. Uvijek sam pazila kako se ponašam jer je postojao pritisak u smislu da je početni skalin dignut visoko. Nisam mogla početi od dna, kako u stomatologiji, tako i u politici. Od mene se očekivalo da o stomatologiji sve znam kao da radim već 35 godina pa nisam imala mogućnost za početničke greškice. Isto je bilo i u politici, u Vijeću si nisam smjela dopustiti izgovoriti nešto 'glupo' jer bi se to dočekalo 'na noževe', sve zbog toga što postoji očekivanje od kćeri političarke. Na kraju, kod mene je od početka prevladavao osjećaj velikog ponosa zbog mame, a onda me i guralo da sama budem bolja.  

Želja svakog roditelja je u konačnici napraviti dobar život svome djetetu, ali razmišljate li jeste li ih ipak opteretili vlastitim političkim angažmanom? Prepoznaju ih ljudi, možda imaju i neke nelagodne situacije koje neće uvijek podijeliti s vama... Ipak su oni puno mlađi nego što ste vi bili u vrijeme kada se vaša majka politički angažirala.  
Djeca su mi otvorena i puno razgovaramo. Ivor recimo dosta pita o politici, zna sve predsjednike nacionalnih stranaka i ima svoje stavove o njima. Svi troje su jako ponosni kad vide plakate, a smiješno mi je kad je dvogodišnji Mark došao kraj stupa kod pošte u Lapadu jer smo gledali plakat jedne predstave, a on je pitao – a đe je mama? Još jedna smiješna priča je kad su u razredu prošle godine crtali mame za Majčin dan, nekoliko me žena nazvalo u smijehu kako su odmah prepoznali koja sam ja. Kad sam došla na izložbu imala sam što vidjeti, sve su mame nacrtane s cvijećem u kosi dok je Ivor mene nacrtao s majicom na kojoj piše 'Rijeke pravde'. Korini je 12 godina, ona je najstarija i najzrelija pa me i pitala zašto se kandidiram. Objasnila sam joj kako to radim i zbog njih jer želim bolji grad gdje se cijeni rad, trud, da nije bitno ime i stranka nego kvaliteta. Ona to razumije, ali naravno da sada u kampanji kada puno vremena provodim vanka, svi troje pitaju kad će sve završiti i kada ćemo imati više vremena. Ipak, svaki trenutak, i kada nemam trenutka, izdvojim vrijeme za njih, od igre i odlaska u kino do škole, domaćeg rada, sastavljanja lekcija... Na kraju dana, vrijeme za djecu moram imati jer njih ne zanima kojim se poslom bavim niti jesam li političarka, za njih sam uvijek mama i to je broj jedan. Djeca će mi oprostiti na angažmanu koji iziskuje puno vremena, ali naravno da im bude teško kada vide kamere koje snimaju kuću, zid... Vidjeli su i kako određeni mediji preskaču zid kako bi slikavali unutra. Te ružne stvari se ne događaju zbog mog bavljenja politikom, nego zbog onih s druge strane koji me žele uništiti od kada sam se ozbiljno dignula na utakmici. Zbog toga je politika prljav posao, zbog onih koji ga takvim čine, jer ovo više nije borba idejama i programima nego udarima na obitelj. Ono što meni rade, ja ne bih radila nikada nikome jer očito postoje ljudi koji obitelj uzimaju zdravo za gotovo, ali meni je moja obitelj svetinja.  

~Anita Bonačić Obradović sa suprugom Ivicom i djecom~

Tko je onda na prvom mjestu, Grad i politika ili obitelj? 
Obitelj. Upravo zbog obitelji i budućnosti djece sam se krenula ozbiljno baviti politikom. Svi se mi zapravo bavimo politikom, jer politika je komentiranje na društvenim mrežama pod svojim ili skrivenim imenom, politika je i kada razgovaramo u kafiću, a čovjek ne može biti apolitičan kada je politika u svim porama društva. Ja sam samo učinila jedan korak više jer sam vidjela veliko nezadovoljstvo koje želim riješiti. Tijekom četiri godine u Vijeću usmjerila sam 250 tisuća eura iz proračuna za žene poduzetnice, za nagrade djeci i mentorima, subvencioniranje medicinski potpomognute oplodnje... 

O tim temama dosta govorite na Vijeću. Jednom ste poručili kako žene nisu rođene da šute, slušaju i trpe. Je li mama i supruga Anita feministica? 
Za jednakost sam jer mislim da žena može sve što i muškarac. Moji sinovi će pokupiti suđe sa stola jednako kao i kćer. Govorim im i da je normalno da muški mogu zaplakati i pokazati emocije jednako kao žene. Sa suprugom uvijek sve dogovaram uvažavajući jedno drugo. Rekla bih da sam emancipirana žena koja djecu uči kako ne smiju ovisiti ni o kome i da uvijek svojim rukama sebi mogu priskrbiti plaću.  

Hoće li otac iznajmljivati stan u Gradu i suprug kuću u Lapadu ovo ljeto, s obzirom na sve optužbe koje su išle na vaš račun; od toga da stan u Gradu nije čistog vlasništva, do toga da su zid i bazen u Lapadu izgrađeni bespravno? 
U Palmotićevoj je moj otac legitimno dobio dozvolu za iznajmljivanje. Postoji i papir gdje Muzeji traže očitovanje Županije za tu dozvolu, a Županija im potvrđuje kako je sve legitimno. Tu je ubiti HDZ demantirao HDZ. Kuća se može i dalje normalno iznajmljivati, stanarska prava smo svi imali i kuća je otkupljena pa postoji i račun. Nažalost, Muzeji su pokušali kroz medije pritiskati sud u jednom postupku koji treba ići svojim tijekom. Što se tiče kuće u Lapadu, ona se iznajmljuje godinama. Sada kada ankete pokazuju kako u drugom krugu pobjeđujem, onda je njima to odjednom problem. U kupoprodajnom ugovoru kojeg je moj suprug sklopio s Gradom piše kako se trebaju riješiti imovinsko-pravni odnosi na čestici koju onu uporno ne žele prodati. Ako oni odbijaju prodati, što rade? Ucjenjuju. U rješenju je zid na obiteljskoj građevinskoj čestici i tu postoji od 1968. godine. Mene zanimaju problemi koji se tiču građana, poput parkinga u Mokošici koji nema uporabnu dozvolu i koji je uzrokovao klizište privatnih kuća. Zatim cesta Tamarić za koju je Franković pozvao ljude da je koriste, a sad se 'vadi' kako je to gradilište jer je cesta uništena zbog aktivnog klizišta. Građani Dubrovnika su zakinuti za prostor preko puta Kneževog dvora koji je dan Županiji, pa župan to komercijalno iznajmljuje. Problem je što je u Vučini na Pelješcu, u prirodnom rezervatu, navodno izgrađena kućica u vlasništvu gradonačelnika. Zašto nema GUP-a, ide li se niz dlaku pojedincima? Prebacuju li se najbližim suradnicima zelene površine u građevinske? Zašto je rekao ne garaži na Montovjerni, defibrilatorima u školama, vaučerima za roditelje na početku školske godine, podizanju mirovina za umirovljenike? To su pitanja na koja građani trebaju dobiti odgovor. Gradonačelnik se treba baviti kvalitetom života građana, a ne oponentima.  

Odrasli ste u Gradu, kakvo je dijete bila Anita, netko tko vodi ili ekipu slijedi, poslušna ili buntovnica? 
Bila sam buntovna, svestrana, borac za pravdu i užasno me živcirala nepravda. Pretežno sam ekipu vodila pa sam bila i predsjednica razreda. Iako odlična učenica, radila sam i spačke pa je bilo tu obružavanja. Kako nikad nisam bila kampanjac nego sam imala dobre radne navike, onda sam sve kombinirala, pa i izlaske. Uvijek sam bila zadnja koja ide doma. I danas kad se nalazimo na proslavama mature, zabave su odlične, a zadnji put smo 'upali' na vjenčanje razrednog kolege. Možemo biti sretni što su tadašnje zabave u Bourbon streetu, Ferrariju i Galeriji ostale samo u glavama kao uspomena jer nije bilo mobitela i društvenih mreža.  

~Anita Bonačić Obradović s ocem Žarkom Bonačićem~

Kako ste upoznali supruga? 
Ivica i ja smo bili najbolji prijatelji. Dijelili smo savjete jedno drugome o vezama i bili uvjereni kako postoji muško-žensko prijateljstvo, ali toga očigledno nema. Osvojila me njegova rečenica da mu dam šansu jer će me učiniti najsretnijom na svijetu. Prvi poljubac je bio uz nezaobilaznu pancerotu iz Glavinića i ledeni čaj. Baš sam osjetila da je to ono nešto. Danas imamo troje djece i milijun obaveza, prepiremo se i nije nam najidealnije kao što nije nikome, ali i dalje me nasmijava kad sam loše volje. On je takav tip, ima jedno veselje i igru u sebi, a takav odnos ima i s djecom, od škakljanja i igre do posebnih trenutaka. Ono što mi je obećao, to i dalje ispunjava, što stvarno cijenim.  

Je li vam njegove objave na društvenim mrežama otežavaju ovo razdoblje? Jeste li tražili da takav život 'stavi na čekanje' dok traje kampanja?  
Nisam jer to onda ne bi bio on, niti bih ja bila ja, niti bismo mi bili mi. Nikad mu nisam rekla da nešto smanji jer ne vidim potrebu kad ništa nismo pokrali, sve novce koje imamo zarađujemo vlastitim trudom i radom. Onaj tko zna mog supruga zna da je on duša zabave i unosi veselje. Zašto ga prozivati zbog toga? Onda to ne bi bio autentični Ivica jer ga ja volim takvoga kakav jest, a ne želim da glumi nešto što nije. Ivica je jako dobra osoba koja je uvijek prva spremna pomoći bilo kome, najbolji tata i muž na svijetu. Svatko od nas ima vrline i mane, ali njegovo veselje je ono što najviše volim kod njega.  

~Anita Bonačić Obradović i suprug Ivica Obradović~

Pribokava vam se kako kao socijaldemokrat trebate razumjeti sve probleme onih koji preživljavaju od plaće do plaće, spenze kupuju na rate, kasne u plaćanju računa i slično, a da sami takav život ne poznajete. 
Tko kaže da ne poznajem? Socijaldemokracija je društvo koje cijeni znanje, trud i sposobnost, a ne veze, političku podobnost i stranačku iskaznicu. Da svaki građanin ima stvarnu priliku, to je srž socijaldemokracije. Za mene je ključna dostupnost zdravstva i školstva, da čovjek ne mora imati novce za liječenje ili za pružiti djetetu dobro obrazovanje. Uostalom, startali smo od nule. Za kuću u Lapadu imamo ogromni kredit i hipoteku kao svi ljudi i da bi vraćali kredit moramo je iznajmljivati. Plaćamo račune i imamo razne troškove kao i svi naši sugrađani. 

Gdje onda živite ljeti?  
Imamo dobru obitelj, pa onda ide ona – gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. 

~ Anita Bonačić Obradović s obitelji ~

Kakvi su karakteri djeci, tko je više na vas, a tko više na supruga? 
Korina karakterno možda ima malo više Ivice. Dumat će puno u sebi, ali ima sposobnost da bez puno emocija analizira stvari, što je za curicu njenih godina super. Jako dobro procjenjuje ljude koji su dobri, za nju kažu kako je jako dobra prijateljica koja uvijek staje u obranu slabijih, ima svoj stav i nije povodljiva. To me baš čini ponosnom.  
Ivor je veseljak na Ivicu i skida pjesme nevjerojatno, ima sluh i lijepo pjeva, žao mi je što se ne bavi muzikom. Emotivac je i veliki borac za pravdu, sviđa mi se što će uvijek bez problema reći oprosti ako nešto pogriješi, to je povukao na mene. Jako je razuman, ali i tvrdoglav.  
Za Marka mi govore da je fizički na mog tatu, ali i na mene kad sam bila beba. Vidim dozu zafrkancije u njemu, on već sada s dvije godine zbija šale i radi spačke. Tvrdoglav je i točno zna što želi. To je možda teže nama roditeljima, ali za djecu je super jer oni trebaju imati svoje stavove i slobodu.  

Koje mane vidite kod sebe? Jeste li osvetoljubivi? 
Nekad sam tvrdoglava, a nekad brzopleta. Nisam osvetoljubiva jer mislim da sve uvijek dođe na svoje i da vrijeme pokaže. Ima božje pravde, u to se uzdam. Pred Bogom sam čista, svjesna da nikome nisam ništa nažao učinila, a vjerujem da dobro uvijek izađe na vidjelo i da onaj tko radi zlo, to radi i sam sebi.  

Koja vam je najveća greška u životu? 
Žao mi je što ranije nisam ušla u politiku jer se osjećam stvarno dobro. Volim biti okružena ljudima i timski rad. Još jedne stvari mi je žao. Kada odrastamo svi nekako zamišljamo dvoje djece pa ni mi nismo planirali treće. Ali to treće dijete je nevjerojatno i količina divne energije koju daje. Voljela bih da smo o trećem djetetu razmišljali ranije jer bi onda možda tu bilo i četvrto.  

Imate li (vremena za) hobije? 
Čini mi se da mi je hobi razvoziti djecu po treninzima. Sport nam je bitan u familiji pa žao mi je što nemam malo više vremena za tenis. Učila sam francuski nedavno. Volim organizirati djeci maškarane rođendane, napravim super muffine, torte... Ne volim baš ono svakodnevno kuhanje, ali volim spravljati nešto komplicirano. Radim fenomenalnu buzaru, punjenu teletinu i šnicele u toću, a želim od tate naučiti praviti najbolji bakalar na svijetu i crni rižot. Sad su u politici ipak više tećice od baba i dida jer slobodno vrijeme volim posvetiti djeci, pa i kuća nekad nastrada u neredu. To sam naučila od mame i skidam joj kapu. Kad je bila na specijalizaciji i učila za jedan teški ispit u Zagrebu, na telefon je meni pomagala napisati referat za školu. Nije mi to tada niti rekla i opteretila me, kasnije sam saznala. Takva sam i ja. Ako vidite na Vijeću da tipkam na mobitel, to ne moraju bit prepiske između stranačkih kolega, nego pomažem djeci kad me trebaju.  

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika 11.travnja*