test

Hrvatskim paraolimpijcima treba je*at mater, tek tada ćemo biti na pravom putu

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Marko Prpić/PIXSELL
Uspjehe hrvatskih paraolimpijaca bez obzira što ih u javnosti hvalimo, u podsvijesti itekako podcjenjujemo. Uzmimo samo primjer splitske Zapadne obale. Na tom su mjestu ploče s imenima svih muških i ženskih olimpijskih osvajača medalja koji su se rodili u Splitu. Pogađate, ploče s imenima splitskih paraolimpijaca nisu među njima

-Jebem ti mater, koji si ti invalid – samo tijekom posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa za odlazak na nogometni Mundijal milijun Hrvata pred televizorom je mali milijun puta častilo Kramarića, Ivanušeca, Oršića i ostale dozivanjem majčinih reprodukcijskih organa.

Hrvati, čudan neki narod, vole u sportu vrijeđati sve one do kojih im je stalo. Početkom godine na mrtvo ime psuju majku rukometašima, pa se čak ponekad dogodi da neki (čitaj Mirko Alilović) zbog opetovanog spominjanja ženskog roditelja više ni ne žele nastupati za reprezentaciju.

Kada završi zima i matere rukometaša i skijaša odu na zasluženi odmor, hrvatska plemena dozivaju sve po spisku Marinu Čiliću, koji opet na zemljanim terenima nije uspio doći do trećeg kola. Ne samo da mu spominju majku, nego po novom i sina Balda, čak i još uvijek nerođeno drugo dijete. Što se tiče pobjednika US Opena, komentatori su toliko maštoviti u vrijeđanju da skoro postoji nepisano pravilo o međusobnom natjecanju. Netko sa strane, iz neke kulturne zemlje bi se zgrozio na količinu uvreda, a jadan čovjek ne bi skontao da je to ustvari najobičnije isticanje ljubavi koliko god ružno zvučalo.

Koja inspiracija

Zatim dođe Europsko nogometno prvenstvo, gdje se navijači tjednima šprdaju s kopačkama Ante Rebića i pijenjem vode Joška Gvardiola, onda stignu Olimpijske igre, pa je sad na repertoaru vrijeđanje vaterpolista i ostalih, potom Hajduk ispadne u pretkolu Europe, pa Marinu Jakolišu spominju deset koljena unazad, i tako sve ukrug, iznova & nanovo.

Jedino sportsko natjecanje na kojima mater hrvatskim sportašima može biti opuštena su Paraolimpijske igre. Umjesto brutalnih psovki, Hrvati nastupe svojih paraolimpijaca (koje inače prate površno) komentiraju otprilike ovako:

-Svi su oni pobjednici. Svatko tko nastupi.

-Koja su oni inspiracija!

-Nemaju noge, a vidi ih kako se bore. Svaka čast!

********************************************************

Karsten Braasch u pauzi gemova pripaljuje cigar i otpija guc hladne pive. Nije to nikakva preserancija, tako je radio tijekom čitave svoje karijere, pa što će sad glumatati nekog novog sebe, iako su oči čitavog svijeta uperene na teren broj 12 Australian Opena gdje je u tijeku Battle of Sexes. Da, mediji su baš tako opisali njegov meč protiv sestara Williams održan u Australiji 1998. godine - kao ultimativnu bitku spolova. Venus i Serena isticale su prije meča da bi bez problema mogle pobijediti nekog slabije rangiranog tenisača, pa se Nijemac s pivom u ruci i cigarom u ustima ponudio da odigra meč. U tom trenutku na ljestvici je bio 203. igrač svijeta.

Muški i ženski sport

Prvo je odigrao set protiv Venus i pobijedio je 6-2, da bi potom zabacio protiv Serene, najveće tenisačice svih vremena. Nju je pregazio 6-1, kazavši na kraju meča da joj je pustio gem, jer je kavalir. Svijet je dobio znanstveni dokaz da najbolja tenisačica ikad ne može opepeliti ni muškarcu koji tenis igra skoro rekreativno, a kamoli onim najboljima poput Samprasa, Agassija i ostalih. Eto kolika je razlika između ženskog i muškog sporta.

Pa opet nitko na kraju meča nije izjavio:

-Sestre su pobjednice, svatko tko nastupi protiv muškarca, a žena je.

-Koje su Williamsice inspiracija.

-Imaju sise, a vidi kako se bore. Svaka čast!

***********************************************************

Iako sestre Williams ne mogu pobijediti ni njemačkog boema, iako Janica Kostelić nije ni među 500 najboljih skijaša svijeta, iako Blanka Vlašić ne može svladati visinu koju muškarci preskaču zavezanih nogu, nikad nitko u 21. stoljeću - fala dragom Bogu na tom civilizacijskom dometu - nije doveo u pitanje sjajne rezultate ženskih pobjednica. Prirodno je da žene zbog svoje konstitucije i manjka testosterona ne mogu parirati muškarcima i svatko s kvocijentom inteligencije većim od broja cipela to prihvaća kao nešto normalno. Divimo se Janici i Blanki kada osvoje naslov, a spominjemo im mater Maricu i oca Joška kada podbace.

Ono što je problematično u cijeloj priči jest stav čitavog društva prema sportskim uspjesima paraolimpijaca. Prvo, rijetko tko to gleda, što je tragedija sama po sebi, a još tragičnije je što je Hrvatska televizija prenosila samo minijaturan dio natjecanja iz Tokija. Drugo, većina ljudi se divi paraolimpijcima što se uopće bave sportom (sažalijevanje koje nije dobro), ali istovremeno ne priznaju veličinu njihovih rezultata. Hrvati gledaju na paraolimpijadu kao neku zajebanciju invalida, eto skupili se oni tamo da im kod kuće nije dosadno. Ti sportovi kojima se oni bave su više nekakva rekreacija, nešto bez veze, nikako vrhunski sport. E tu brutalno griješe. Paraolimpijci prolaze strašne pripreme, ogromna odricanja, nevjerojatne treninge, sve je isto baš kao kod olimpijaca. Pa opet, njihove rezultate, bez obzira što ih u javnosti hvalimo, u podsvijesti itekako podcjenjujemo. Uzmimo samo primjer splitske Zapadne obale. Na tom su mjestu ploče s imenima svih muških i ženskih olimpijskih osvajača medalja koji su se rodili u Splitu. Pogađate, ploče s imenima splitskih paraolimpijaca nisu među njima (jedna od njih je Anđela Mužinić s naslovne fotografije).

Podcjenjivanje u podsvijesti

E to je čisti dokaz koliko kao društvo cijenimo uspjehe paraolimpijaca. Uvijek nam je negdje u podsvijesti da Mihovil Španja nema šanse protiv Michaela Phelpsa i - htjeli, ne htjeli - na taj način osporavamo nevjerojatne podvige našeg sugrađanina. Ali postavimo stvari ovako – ima li Michael Phelps šanse protiv Španje bez noge? Sad se stvari skroz mijenjaju. Je li Lionel Messi bolji od paraolimpijskih nogometaša koji igraju s jednom nogom i štakama? Daj mu štake, zabrani mu da igra s jednom nogom, i ja sam siguran da nije.

To su stvari koje se ne mogu uspoređivati. Je li bolji vozač Michael Schumacher, Sebastien Loeb ili Marc Marquez? Nema odgovora na to pitanje, jer nastupaju u skroz drugačijim disciplinama. Isto kao što se sport dijeli na muški i ženski, tako postoji i paraolimpijski. I ne, nisu svi oni pobjednici, nego su pobjednici oni koji su prvi. Oni su najviše truda uložili, najviše odricanja i mukotrpnog treninga.

Također, paraolimpijce podcjenjujemo jer kao nemaju previše konkurencije, ipak je na svijetu puno manje osoba s invaliditetom, nego zdravih, pa je samim tim lakše biti paraolimpijski pobjednik u plivanju, nego isto učiniti na olimpijadi. Oh, kakva li je ovo glupost. Pa koliko se zemalja bavi vaterpolom, koliko ih se bavi skijanjem…? Kakva je tu konkurencija? Nema nikakvog smisla na ovaj način gledati sport, jer bi se po toj logici igrala samo tri sporta koja su rasprostranjena doslovno svuda po svijetu – nogomet, košarka i tenis (plus stolni tenis gdje za pobjedu moraš biti bolji od milijardu Kineza). Uostalom, pokušajte biti prvak bilo čega u svom kvartu pa ćete vidjeti kako je to teško, a o svjetskoj razini da i ne govorimo.

*********************************************************

-Jebem ti mater, koji si ti invalid – tek kada milijun Hrvata pred televizorom bude spominjalo reproduktivne organe ženskih roditelja hrvatskih nogometnih paraolimpijaca bit ćemo na pravom putu.

To će značit da gledamo i strepimo, da prihvaćamo njihove sportske uspjehe, da Hrvatska televizija napokon prikazuje cijelu Paraolimpijadu koju zdušno pratimo bježeći s posla. Da postoje pobjednici čija ćemo imena ugravirati u Zapadnu obalu i da postoje gubitnici koji se moraju još jače potruditi.

Naravno da nikad i nigdje nije lijepo spominjanje matere, to je navika koje bismo se trebali riješiti ne samo u sportu, ali kada je već tako kako jest, shvaćate poantu, psovanje majke paraolimpijcu – paradoksalno, ali istinito - bit će dokaz da smo kao društvo dosegli novi civilizacijski pomak. Da smo ih napokon prihvatili, baš kao što smo – fala dragom Manituu na tom dosegu – prihvatili sportašice iako glat gube od pijanih i napušenih njemačkih probisvijeta.

Popularni Članci