U jučerašnjoj emisiji HRT-a Nedjeljom u 2, Jasmina Jovev, bivša predstojnica Ureda sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel, prozvala je svoju bivšu šeficu za lažiranje računa. Spominjala je tako nestale milijune koji su se lažno bilježili kroz knjige za poslove koji se uopće nisu obavljali.

Od početka hrvatske samostalnosti, a sad će skoro dva i pol desetljeća, rijetko kad su se zabilježili ovakvi slučajevi. Svega nekoliko zviždača upozorilo je na kriminal koji su svakodnevno gledali radeći po raznim državnim institucijama i(li) tvrtkama. Ako ih je svega nekoliko zabilježeno u 24 godine Hrvatske, ispada da korupcija baš i ne stanuje po gradovima, općinama, županijama, državi...

Međutim, svi znamo da je to notorna laž. U ovoj državi korumpirani su gotovo svi – od najniže razine, pa sve do visoke politike. Pa kako onda da nemamo više slučajeva poput ovog, gdje osoba javno, s imenom i prezimenom, svjedoči što je gledala na svom radnom mjestu? Jesu li, da ih tako nazovemo, obični Hrvati, ipak korumpiraniji nego što mislimo? Dio njih svakako jest – bez problema će uzeti lažno bolovanje, ili ukrasti koju dnevnicu, ali dobar dio Hrvata, vjerujem, ipak je dobar i pošten.

Pa kako onda, pobogu, ne bi mogli skupiti niti jedan razred – zviždača. Više seoska škola ima izviđača, nego cijela Hrvatska – zviždača. Razlog je jasan da jasniji ne može biti – spomenula ga je i sama Jovev – a zove se strah. Jovev priča kako ima dvoje djece, i kako joj je bilo jako teško postati zviždačica, jer tako dovodi u pitanje svoju egzistenciju, ali naposljetku se ipak odlučila za hrabar korak.

Ogroman broj Hrvata koji radi u državnim službama svakodnevno gleda nezakonite radnje, neki u njima sudjeluju, a gotovo nitko od njih ništa ne govori - čak ni anonimno -jedino i izričito, jer su– usrani kao bebe. Usrani od straha. Usrani zbog egzistencije.

Međutim, kada pogledamo situaciju iz drugog kuta, dolazimo do pitanja je li njihov strah opravdan? Je li zaista strah od egzistencije dobro opravdanje zašto Hrvati šute o kriminalu i korupciju? Je li zaista njihova djeca sutra ne bi imala što jesti kada bi oni progovorili?

Ne znam je li postoji taj statistički podatak, ali ja sam siguran da u posljednjih nekoliko desetljeća – čak i u Domovinskom ratu – nitko u Lijepoj našoj nije umro od gladi. Uvijek se nešto dobro dogodi poslije nesreće, uvijek netko pomogne, čak i kad se najmanje nadate. Rekla bi stara izreka – Bog zatvori vrata, ali otvori prozor.

Ja sam svojedobno radio u hotelu Dubrovnik Palace kao portir. Mnoge su se ceremonije tamo odigravale – od raznih svadbi do pjevanja Zvijezda pod zvijezdama. Dolazile su holivudske zvijezde i bogati Rusi. Ali uz Kevina Spaceyja, Nicka Noltea, Johna Malkovicha i Mickeya Rourkea svakodnevno su dolazili i kamioni – Gradske čistoće. Nekoliko njih. Morali su odnijeti tone i tone hrane koja se iz dana u dan bacala kako se zbog visoke temperature ne bi usmrdila. Mi smo na recepciji poslije svadbi znali dobiti plitice i plitice pršuta, sira, sushija, torti i svih ostalih čudesa koje ne bi mogli pojesti. Na kraju bi ih bacili.

Kako se onda netko može bojati gladi? Ako ostane bez posla i primanja, lijepo se uputi u hotel Palace ili neki drugi, i kulturno upita može li on dobiti tu hranu, koja bi se inače bacila? Siguran sam da bi mu je dali bez problema. Nije tako samo s hotelima, već i s pekarama koje svakodnevno bacaju kruh. Tako je i s restoranima i mnogim drugim objektima.

Sad ćete vi reći, a što je s onim osobama koje imaju kredit za stan? Pa više-manje isto. Nemate primanja, ostali ste bez posla, lijepo odete u banku i kažete im tamo da se gone u krasni kurac i oni i vaš stan pod hipotekom. Evo ga banci, pa nek' radi s njim što hoće. A što dalje? Opet će Bog otvoriti nekakav prozor, i vi ćete se snaći.

Na kraju krajeva, nije li život pod strahom i u strahu gori nego da živite kao beskućnik u Visu 2 oslobođeni od straha?

Za zemlju u kojoj živimo, više smo sranja napravili mi građani svojom usranošću nego političari, Todorić i ostala ekipa. Kako njih svega nekoliko – rekao bi Tuđman, 200 obitelji – može jebat nas nekoliko milijuna običnih građana? Pa upravo zbog toga što nam trebaju pelene.

Kod Todorića se radi svetkom i petkom za ... – neću više prostačit – ništa. Zamislite na trenutak što bi se dogodilo da sve blagajnice iz Konzuma jedan dan dođu Todoriću i kažu mu da neće više raditi za tri tisuće kuna po cijele božje dane i tjedne. Lijepo mu reču: „Mi ti nećemo više raditi po ovim uvjetima. Daj nam veću plaću i više slobodnih dana, inače idemo!“

Što bi se dogodilo ako nijedna više ne bi htjela raditi? Bi li možda Ivica sam radio na kasi? Naravno da ne bi. Sad ćete vi reći da bi ih vrlo lako zamijenio s vojskom nezaposlenih s burze. No zamislimo situaciju da ni svi ti s burze ne žele raditi pod tim katastrofalnim uvjetima.

Na kraju bi se naravno dogodilo da bi Ivica povećao plaće i dao više slobodnih dana. Ovaj model je primjenjiv na sve struke, samo treba dogovor sviju, i uvjet broj jedan – nema straha - jer što nam se uopće loše može dogoditi?

Od ovakvog rada i ovakve korumpirane zemlje ne može nam se dogoditi ništa gore. Samo bolje.

Ali strah je taj koji sve koči. A ruku na srce – bolje umrijeti od gladi, nego od straha. Samo Hrvati nikako da to shvate.

Zbog njihova straha, Hrvatska je strašno mjesto za živjet. Usrali su se pod svim tim birokratskim hodnicama državnih, regionalnih i lokalnih službi, i zato ova država smrdi k'o kuga, a ne riba. Ne smrdi država od Milanovićeve glave, nego od dna - od svojih građana.

Jer da mi Hrvati nismo usrani od samih sebe, Milanović, Karamarko, Bajić, Mudrinić, Todorić i ostala elita bi se usrali od – nas. Do jučer je Marina Lovrić Merzel bila bahata političarka koja je pored usranih građana beskompromisno naručivala limuzinu sa grijanim sjedalima.

Od jučerašnje nedjelje u 3 popodne, sisačko-moslavačka županica je usrana dužnosnica koja čeka kad će joj USKOK zakucati na vrata i staviti joj lisice. Možda joj ih Bajić nikad ne stavi, ali će Merzel do kraja života biti usrana i neće lako zaspati.

Možete samo zasmiliti kako se osjećala dok je Jasmina Jovev cijeloj Hrvatskoj govorila što je ova radila. Nešto mi govori da poslije emisije Nedjeljom u 2, na WC nije išla Jovev, nego Lovrić Merzel.

Kad je izašla iz WC, izašla je i u javnost – priopćenjem preko medija. Rekla je Hrvatima da je Jovev ta koja – sere.

Slažem se sa Lovrić Merzel. Jovev jest ovim istupom obavila - nuždu.

Građansku nuždu.

Maro Marušić