No, posebno su zanimljive kritike koje dolaze od zabrinute hrvatske intelektualne javnosti. Tako legenda hrvatskog novinarstva Boris Dežulović u svojoj kolumni 'Ugovor s đavlom' (Globus) prognozira konačan pad nekada slavnog, danas napuštenog Dubrovnika. Past će, piše Dežulović, i to u dušmanske ruke.

Prvi ću se složiti s hipotezom da toliki broj gostiju s kruzera koliko ih tijekom godine liže kamen na Stradunu nepovratno šteti gradu pod zaštitom UNESCO-a. To vam dođe kao da gurate grdu stvar u delikatnu. Kao da pokušavate smjestiti slona u vintage Aston Martin. Bez obzira što ga je James Bond godinama vozio i lickao svaki drugi dan, slon će ga sjebat, htio on to ili ne.

Kruzeronje, konavoske babuške i dubrovački goldun

'Koliko ti gosti doista troše?' Pitanje je koje se iznova postavlja. Koliko god to bilo, 20, 30 ili 10 eura, ipak je, očito, više nego dovoljno jer na Stradunu je suvenirnica sve više. To je toliko simptomatično da vam se može dogoditi da odete u urara, a završite blejeći u oriđiđi konavosku babušku. Iako vlasnici takvih establišmenta stalno kukaju kako je prošle godine bilo bolje i kako više nema pravih gostiju, ipak nekako opstaju. Unatoč astronomskim iznosima najmova. Usprkos jednolikoj, ponekad i groteksnoj ponudi. Sjetimo se samo golduna 'Dubrovnik'.

No, vratimo se na 'dušmansku' navalu. Osobno sam uvjeren da je pola tih, od sunca i gužve dezorijentiranih kruzeronja, duboko uvjereno da su još negdje u Grčkoj. Hodaju okolo poput Romerovih zombija . Držeći fotoaparate iznad glava bilježe svaki svoj korak, istvoremeno čineći nama svakodnevno kretanje 'za svojim poslom' gotovo nemogućim. I sasvim sigurno, fotografije iz Dubrovnika u domovima nekih Teksašana stoje u fotoalbumu 'Stacy i djeca, godišnji odmor 2013., Italija).

My precious, my precious!

Ali, sve to na stranu. Dubrovnik druge industrije nema. Kulturni turizam je prihvatljiviji? Možda. Ipak, zbilja bogat i raznovrsan program Dubrovačkih ljetnih igara ove godine pratilo je 65.000 gledatelja. Toliko kruzeraša Dubrovnik posjeti u jednom tjednu kolovoza. Nije ni čudo da se za budućnost Dubrovnika zabrinuti kulturnjaci često potežu joker 'spasimo Grad od Grada'. Više puta smo tako ove godine čuli kako je Dubrovnik grad u kojem ne žive ljudi, kako je izgubljen na putu za nigdje, okrenut besramnom zgrtanju para. Pa što je tako loše u tome što ljudi žele zaraditi. Ne hrane se iz državnog proračuna, rade unutar nemilosrdnih tržišnih uvjeta, i to u Hrvatskoj. Još su ošamućeni od fiskalizacije. Pa treba im kapu skinuti, a ne ih prozivati.

Na pressici povodom zatvaranja Igara intendant Krešimir Dolenčić opet, po tko zna koji put, spominje miris prženih liganja, jer te lignje (znate one, originalne jadranske) su u sukobu s Dubrovnikom kakvim ga on vidi, slavnim i ponosnim. Bu-ha-ha! Možda je takav Dubrovnik prošlost? Možda i nije? Možda se tu negdje krije još koji Marin Držić? Ali, obrišimo konačno suze.

Toliko restorana, a opet svi puni. Što je tu baš toliko loše. Mogu oni biti i skupi, može im ponuda biti 'odkurca', moguće je čak da u jednom od njih slavni Jiri Menzel dobije 'po pizdi'. No, radi se o prostoj ponudi i potražnji. Turisti dovraga te lignje žele jesti, pa bili bismo u najmanju ruku nerazumno da im ih onda nećemo spraviti, jer se to kosi s našim uvjerenjima.

Najdalje je otišao Hrvatski filozof i publicist Srećko Horvat. Na predstavljanju projekta 'Otac Hrabrost', koji također propituje budućnost prokletog korporativnog Grada, Srećko će: 'Dubrovnik treba obnoviti baš kao što je obnovljen nakon potresa iz 1667. godine. U ovom gradu nakon što prođe turistička sezona više nema ljudi, on ne živi.’

Halo Zagreb, Dubrovnik ovdje. Živi smo i zdravi, hvala na pitanju. Tvrde lignje i dušmanski kruzeri nam još nisu došli glave.

Vidimo se opet dogodine!

Petar Ipšić