Godina je 2047. Parlament Sjedinjenih Euroameričkih Država danas je donio odluku o postupanju s javnim površinama gradova. Davaju se u zakup, odnosno koncesiju, velikim korporacijama. One imaju već spreman plan – građanima će naplaćivati kretanje po javnim površinama. Svaki građanin Zapada koji će napuštati svoju nekretninu, morat će kupiti vinjetu i zalijepiti je na čelo kako bi se slobodno mogao kretati ulicama i trgovima gradova u kojima živi.

Korporacije su velikodušne – nude više vrsta vinjeta. Građani mogu tako kupiti jednodnevnu, tjednu, mjesečnu, godišnju, a u ponudi su čak zimske vinjete za kretanje po gradu koje su znatno povoljnije od ljetnih vinjeta.

No te ljetne ne vrijede za odlazak na kupališta. Naime, plaže su dobili drugi koncesionari, a oni naplaćuju svoje cijene koji su iz ljeta u ljeto sve slanije, iako je more zbog kiselih kiša sve kiselije. Načelnik općine Dubrovačko primorje 127. godišnji Pero Vićan upravo donosi odluku o promjeni imena sjedišta općine – Slano postaje Kiselo.

Diljem Zapada traju štrajkovi bivših radnika tvornica za proizvodnju hladnjaka. Hladnjaci su, naime, stvar prošlosti. Inženjeri Monsanta uspjeli su nakon nekoliko desetljeća istraživanja dovršiti projekt 'Hajduk je mrtav, pomadora živi vječno' – odnosno proizvesti poljoprivredne artikle koji se ne kvare. Najpoznatiji sastojci tih poljoprivrednih artikala su guma i elastin, pa 127 europskih dječaka iz jedinih obitelji koje ne koriste GMO krušku kao kontracepciju, koristi dinju umjesto lopte za nogometne aktivnosti.

Real Madrid, Barcelona, PSG, Manchesteri, Bayern, Chelsea, Juventus, Los Angeles Galaxy i New York Knicks već godinama igraju Euroameričku Super Ligu prvaka – natjecanje zatvorenog tipa iz kojeg se ne ispada, osim ako Roman Empire Abramovichi ne bankrotiraju. Svi ostali klubovi njihove su filijale, osim Athletic Bilbaa. Baskijski klub ima novo ime – Nogometni klub ETA  - i služi za novačenje krila koji lete po Europi i napadaju Bruxelles.

Hajduk je u vlasništvu malezijskog investitora Vincenta Guna, ali na Poljudu se ne igra nogomet. Hajduk služi Gunu kako bi dalmatinska djeca trčala po Poljudu s čijih ih tribina snimaju skeneri koji šalju signale Gunu u Singapor, otkrivajući koji se novi nogometni talent rodio u Hrvatskoj. Kompjuterski skeneri, za razliku od Marija Maloče, ne mogu pogriješiti – djeca s najboljim psihofizičkim mogućnostima nastavljaju s karijerom, a ostali idu raditi kod Ivana Todorića koji je naslijedio carstvo od svojeg tate Ivice.

Ivan Todorić, iako se mislilo da će proćerdati Agrokorovo carstvo, pokazao se puno bolji biznismen od onoga što se smatralo. Evo upravo kreće u dva nova dalmatinska projekta – gradonačelnik Splita Profesor Baltazar, te gradonačelnikca Dubrovnika Jose Dubravka Mujica potpisali su s Todorićem ugovor o obustavi vode iz javnog vodovoda, te će se od sad, izvor života moći jedino nabaviti u trgovinama Konzuma. Todorić ima već spremna dva nova vodena brenda – u Splitu će se prodavati voda Sveti Duje, a u Dubrovniku jasno, voda Sveti Vlaho.

Crkva je oduvijek bila bliska s Todorićima, pa tako i ovoga puta – potpisuje se još jedan ugovor. Svećenici na oltare umjesto bista Isusa Krista, postavljaju velike reklamne panoe s bocom s koje se smiješi Sveti Vlaho.

Vjernici se otimaju tko će uzeti bocu s panoa, i zamijeniti ga u Konzuma za 0,50 lipa, pa stoga policija koju je privatizirao detektiv Emil Tedeschi ima pune ruke posla.

Sve se u Dubrovniku vrti oko boce Svetog Vlaha. Dec vode u kafićima košta 10 eura, a litra vode Svetog Vlaha u Konzumu košta 5 eura. Izvor vode Svetog Vlaha iz Šumeta jedan je od najkvalitetnijih na svijetu, pa ga je UNESCO proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Ugledni Lonely Planet napravio je Top Ten izvora vode na svijetu koje morate posjetiti prije nego li umrete od žeđi, a u njemu se jasno našao Šumet. Izvorom upravlja udruga-kćer Agrokora – Društvo prijatelja boce Svetog Vlaha – kojom presjedava Enis Sokolić.

Sokolić je već proveo projekt zamjene kipića svetog Vlaha na zidinama s bocama svetog Vlaha Agrokora. Da se to dogodilo i s Onofrijevom fontanom ne trebamo ni posebno spominjati. Na fontani su umjesto maskerona postavljene reklamne boce s likom Svetog Vlaha. Do njih su automati – za svega 8 eura, možete piti povijesnu vodu iz vremena Dubrovačke Republike koja se stoljećima, sve do 21. stoljeća, pila besplatno.

Danas sredinom tog  21. stoljeća doslovno ništa nije besplatno – ni voda, ni kretanje javnim površinama, ni sadnja pomadora, ni nogomet na televiziji, ni kupanje u moru... – sve je u rukama korporacija.

...Ovaj mi je scenarij iz budućnosti pao napamet kad sam ovog tjedna vidio vijest o bečkim ugostiteljima koji naplaćuju vodu po cijeni od 1,8 eura, pa sve do 2,9 eura po čaši. Bečani su zgroženi cijenama vode, isto kao i njihovi turisti. Skupa pjevaju – Nije voda, rakija, mada noćas udara!

Ta se cijena naplaćuje za vodu iz špine. Ali uopće nije bitno je li se radi o vodi iz špine ili Jani, jer mnogobrojna istraživanja dokazuju kako voda iz boce ne da nije kvalitetnija od one iz špine, već obratno. Upravo voda iz plastične boce, ako dugo stoji na neadekvatnoj temperaturi, rastapa plastiku koju potom osoba unosi u tijelo.

Radi se o tome da voda postaje luksuz. Korporacije godinama strpljivo rade na masiranju naših mozgova kako bi nas uvjerili da je voda iz boce – bolja. Danas je bočica Jane, Bistre ili Studene postala modni dodatak, nešto što se sa sobom nosi poput torbice, kape ili šala.

Jeste li se ikad zapitali što to pijete? Je li vam možda naplaćuju najobičniju vodu iz špine po stostruko većoj cijeni? Pa naravno da – da! Spretni neemocionalni biznismeni privatizirali su izvore vode, što je samo po sebi bolesno i protuprirodno, te nam naplaćuju – život – koji nisu oni čak ni proizveli, već je to ključni prirodni proces za naš planet. Oni kao da su sinovi Božji - u koncesiju su uzeli izvore, na koje dovedu plastiku koju pune, ni više, ni manje, nego kišom.

Potom nam prodavaju poruku kako trebamo piti dnevno 18 čaša vode, ali ne one sa špine, već iz izvora Svete Jane. Sve iz jed(i)nog i isključivog razloga, a koji se zove – profit.

Voda će na Zemlji postati sve značajnija. Doći će dan kada će se za vodu voditi ratovi, borit će se Evian protiv Todorića ili oni možda skupa protiv nekog trećeg, a konačni cilj će biti zauzeti što više izvora vode i na taj način kontrolirati svijet i stvarati profit. Slično se već događa sa poljoprivrednim zemljištem. Kina je pokupovala zemlju po Africi.

Ako već danas ne budemo provodili akciju: „Pusti iz špine vodu, da korporacije odu“, sutra će već biti kasno!

Sve što trebamo je otići do svoje kuhinje ili banje, odvrnuti ventil, lagano se nagnuti prema pilu, postaviti ruku okomito na pad vode, privući usta toj istoj ruci, te usisati izvor života. I taj gušt platiti malo, beznačajno.

Pri tom slobodno možete misliti o vodi iz boce, i vašem bolesnom odnosu s njom.

Primjerice: Što je meni Jana dala, osim što je plaćam k'o budala!

Ili  - O Jano, o Janice, ne na kišu, ne na kišu, bez plastične botiljice.

Ili – Budi moja voda, ja te sada plaćam, izgorjet ću...