Mjesto događanja: jedna bolnica u Zagrebu. Lica: Ivo, umirovljeni auto-električar; njegova žena Ane, domaćica; bezimeni šef odjela, gospon profesor doktor.

Ivo je već imao jednu manju operaciju. Odležao je gotovo mjesec dana u Općoj bolnici Dubrovnik. Sljedeći operativni zahvat bilo je neophodno obaviti u Zagrebu. Termin je dogovoren. Prethodno su mu izvadili sve potrebne nalaze. Ivo ih je sve uredno spakirao. Ane je pripremila suhih smokava, vina i rakije da se nađe, onako po starom dobrom običaju, za poklone sestrama i doktoru. Uputili su se u Zagreb.

Ivo je u nedjelju ujutro primljen na odjel. Ane je našla privatni smještaj u blizini bolnice da bude uz svoga muža. Računali su da će operacija biti najkasnije do sredine tjedna, plus nekoliko dana za oporavak i mogu nazad doma. Uskoro će i sezona liganja, šteta je to propustit.

Ivu su u bolnici ponovno izvadili sve moguće nalaze, iako su ovi načinjeni u Dubrovniku bili sasvim freški. Odmah u ponedjeljak ujutro posjetio ga je gospon profesor doktor. Upoznali su se. Učen i blag čovjek, držanje mu otkriva samopouzdanje, ruke su mu nježne kao što u doktora obično jesu. Nije taj kao on zavlačio ruke u šporke motore. Ostavio je dobar dojam na Iva. Profesor doktor je želio znati je li Ivo u Zagreb došao sam. Nakon što mu je rekao da je s njime i supruga, profesor doktor ih je poželio odmah sutra ujutro vidjeti u svome uredu.

Čekali su ga pola jutra dok se nije pojavio na odjelu. Sestra im je rekla da vjerojatno ima predavanje na fakultetu. –'Zato ga svi zovu profesor doktor, kao da samo doktor nije dovoljno', pomislila je Ane.

Primio ih je u ured. Ozbiljnim tonom i autoritativnog glasa izvijestio ih je kako je operacija složenija nego što je prethodno mislio. Bit će potrebno ponoviti još nekoliko nalaza, prije nego donese odluku na koji način operirati. Ane i Ivo su ostali pomalo zatečeni, malo su se i prepali. U Dubrovniku im je rečeno da se radi o rutinskom zahvatu, ne u rangu uklanjanja madeža, ali ne ni o nečemu što se u ovoj bolnici ne radi gotovo svakodnevno. Kada su izlazili, profesor doktor je zadržao Anu, ruku joj je lagano položio na rame i rekao: 'Ako mi već nešto morate donositi nemojte samo da to budu smokve, vino ili rakija'.

Iduća dva dana Ivo je ležao u svojoj sobi. U četvrtak su mu rekli da mu je zahvat zakazan za sutra i da do operacije ne smije ništa jesti. Propustio je doručak i ručak da bi popodne saznao da od operacija ipak neće biti ništa. Navodno je bilo puno hitnih slučajeva.

Stigao je vikend. Profesora doktora nije bilo na odjelu. Ivo je buljio u televiziju i pričao s Anom kada bi mu došla u vizitu ili s djecom kada bi ga zvali na mobitel.

Drugi tjedan u bolnici, od operacije još uvijek ništa. Već mu je pun kufer i Zagreba i bolnice i strogih sestara koje mu ne daju zapalit na prozoru. Samo da više odrade tu operaciju pa da može nazad doma. Dokokotalo mu je ležat. Za krevet nije, ali došao se operirat. Zašto ga nitko ne jebe ni pet posto.

U ponedjeljak, utorak i srijedu ni traga od gospona profesora doktora. Njegova poruka od prošlog tjedna sada je konačno postala sasvim jasna.

Četvrtak. Primio ju je čim je stigao. Ane je iz burse izvadila kuvertu i pružila mu je: -Doktore, donijela sam vam nešto. To je za vas. Ne znam hoće li vas ovo zadovoljiti, ali mi smo umirovljenici i više ne možemo izdvojiti. 

Gospon profesor doktor je šutke uzeo kuvertu. Otključao je ladicu u svom radnom stolu i spremio plijen prije nego što ju je ponovno zaključao. Učinio je to kao nešto što je napravio puno puta prije toga, pomislila je Ane. –'Mora da je ovo za njega rutinska operacija'. Kuvertu nije ni otvorio niti je više o tome pričao.

Ivo je operiran sljedećeg jutra. Operirao ga je sam šef odjela, gospon profesor doktor. Smiješio se. Još jedan penzioner je platio. –'Nije puno, ali bit će dovoljno za konjak i cigare u Austriji kad se nakon Božića zalete do Bad Kleinkirchheima'.

Nekako su preživjeli taj neplanirani izdatak. Za zdravlje ćeš uvijek platiti. Ne kaže naš narod zakurac 'Daj Bože zdravlja, a sve drugo ćemo lako'. Ostalo im je krcato smokava, vina i rakije. Nešto su dali sestrama prije nego su Iva otpustili iz bolnice, ali im se ostatak potezao po kući još mjesecima. 

Bazirano na istinitoj priči. Nažalost.

Petar Ipšić