DUBROVNIK JE SIGURAN GRAD Osim ponekad oko četiri ujutro

Autor: dubrovackidnevnik.hr

Portal Top Yaps proglasio je ranije ovog tjedna Dubrovnik drugim najsigurnijim gradom na svijetu, odmah iza Tokyja. Dubrovnik zbilja jest siguran grad, osim nekada oko tri ili četiri ujutro. Čovjek se katkad zna naći na krivom mjestu u krivo vrijeme. Tko nam je kriv? Kada čujete: 'što me gledaš?' obično zna biti kasno.

U to se prošlog vikenda uvjerio vozač autobusa kojeg su na Pilama 'iscipelarila' dvojica mladića u dobi od 19 i 20 godina jer je štitio turistkinju, crnkinju, koju su ovi 'junaci' vrijeđali. Dan poslije također na Pilama pronađen je pretučen mladić. U noći s petka na subote u Uvali Lapad još jedna tučnjava. Akteri, sedmorica dvadeset-i-nešto-godišnjaka.

Ruku na srce, Dubrovnik ima svoju tradiciju tuča. Stari mi je milijun puta pričao kako je u mladosti bio dio ulične bande iz Lapada opasnog imena 'Crni asfalt'. To je bilo valjda u drugoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća kada je Lapad još bio oranica, a asfalt posljednji simbol napretka i urbanizacije. Teško da bi se danas skupina mladića iz kvarta nazvala 'mikro asfalt'. Kada ga god pitam što je bi onjihov 'modus operandi', on tvrdi da su radili različite pizdarije, ali onako više simpatične. I da, mlatili su caje. Navodno baš kao u filmu 'Park je moj' Lapad je bio njihov. Policijoti tamo nisu zalazili. Ili ako jesu, dobili bi svoje.

Osamdesetih su bile popularne makljaže između Lapađana i Gružana, ali i drugih gradskih kvartova. Zlatni potok je imao Golden Creek Warriors. U Gruž ili u Lapad iz suprotnog tabora išlo se samo čoporativno, sam ni u ludilu. Animozitet je bio na zavidnoj razini. Kino je tada igralo veliku ulogu u životima mladih ljudi, a 1979. godine Walter Hill snima danas kultne 'Ratnike podzemlja' (Warriors), par godina poslije i 'Vatrene ulice (Streets of fire), koji dodatno potpiruju taj mentalitet bandi. Možda bi se to moglo i provjeriti, ali gotovo sam siguran da bi incidenti koji uključuju prekršaje iz razreda 'remećenje javnog reda i mira' bili direktno vezani uz dinamiku prikazivanja ovih filmova. Svaki put kada bi na televiziji pustili 'Ratnike podzemlja' idućih par dana zaredale bi se tuče.

Danas. Alkohol, nekontrolirana navala testosterona, raspojasana glazba, neki krivi pogled, guranje i tuča se lako dogodi. To obično počinje na sličan način. Netko nekome prolije piće, krivo ga pogleda ili mu pogleda djevojku. Sljedeća faza je verbalni okršaj koji prati 'kukurikanje' seoskih pijevaca. Glavom blago podignutom prema gore, prsima isturenim prema naprijed, rukama bačenim iza tijela, s pjenom na ustima kreće pijevac na pijevca. U ovom trenutku najgore što možete napraviti je drugoj strani opsovati majku. Hrvati su poput Talijana, ili manje više svih južnjaka, jako osjetljivi na stavljanje majke ili sestre u određene situacije. Tu je onda stvar gotova. Tuča se više ne može izbjeći. Sirots majka doma spava, a sin joj brani čast. Da zna, sigurno bi joj bilo drago.

Sve to ima pozadinu u genetskom kodu s kojim se rađamo. Riječ je o nekoj vrsti 'plemensko-lovačko-ratničkog' koda. To je jednostavno tako. Hrvati se vole potuči kad piju, ne smeta kravata.

'Trgamo čaše u veselju i flaše u glavu razbijamo onom s kim pijemo' (Elemental)

Nekoliko je razloga. Prvi je zato jer ne plešemo kad izlazimo pa negdje moramo izbaciti negativnu energiju, posebno ako smo 'loši' pijanci. Teško da će netko tko je cijelu noć 'lomio' plesni podij započeti tuču. Drugi razlog je što smo emotivan narod. Plačemo za svaki kurac. Treći je sindrom koker španijela ili malih pasa. Malo nas je, u globalnim okvirima smo sitni, ali smo zajebani, ta spika. I dobro da nas je u ratu bilo manje nego Srba, jer bi 'Oluja' završila u Zemunu, a dvojezične table bi danas uvodili u Beogradu. Takvi smo mi, ostavljamo srce na terenu.

Sigurno ste se bar jednom našli u nekom kafiću ili klubu gdje se mladost zabavlja. Ovakav je raspored snaga. Djevojke plešu, muškarci su za šankom. Gledamo ih ispod oka, ali im ne prilazimo. Pa nismo izašli vanka da bismo upoznalu neku djevojku, 'zbariti'. Ako i jesmo, ne znamo kako. Ne, radije ćemo grliti šank, piti miješano piće i zuriti onako blago telećim pogledom, poluzainteresirano. Sve dok ne popijemo dovoljno. Onda će alkohol probuditi taj uspavani gen. Kada napokon počnemo 'plesati' i dalje smo navaljeni na šank. I dalje ne prilazimo djevojkama. Taj ples nije bachata ili tango. Kudikamo je lakši od linđa. Manja grupica muškaraca se grli, čaše u zraku, oči suzne i zajedno u navijačkom stilu urlaju: 'ako me ostaviiiiššššš, kad poželiš kraaaj...'. Tada treba ići doma, jer stvari mogu poći u krivom smjeru. 'Što me gledaš?', 'Ma kome ti majku?', 'Vrati se na brdo s kojeg si sišao', 'Ti se neka pederčina?' ili 'Gdje si bio '91?'....

'Možda nisam u pravu, ali mislim da znam što si obrijao glavu i što si nadrkan... A da si imao ljubav kao sigurnu luku ne bi sada na pozdrav dizao ruku' (Hladno pivo)

To su te tuče inducirane alkoholom i uvjetovane genetskim naslijeđem. Ono što se dogodilo na Pilama proizvod je nedostatka roditeljske ili bilo koje druge ljubavi.

Pijani mladići na Pilama sreću Francuskinju, crnkinju, i počinju je vrijeđati. Idemo zamisliti da dotična djevojka, koja se našla na meti dvojice s rupom u karakteru, živi u kozmopolitskom Parizu. Morala je doći u Hrvatsku pa da bi joj netko zamjerio boju kože s kojom je rođena. Ajmo onda zaključiti da je to iskustvo koje na putovanju nije očekivala.

Sad, ako vam paše isključivo bijela rasa, onda Dubrovnik i nije najbolje mjesto za život. Jedino u slučaju da ne napuštate svoju jazbinu ne postoji mogućnost da svakodnevno i to većim dijelom godine sretnene pokojeg pripadnika crne ili žute rase. Lako da ti mladići žive u nekoj pripizdini pa da je dolazak Japanca, Kineza, Indijca ili nekog Afro-Amerikanca u selo doživljaj godine. Može se dogoditi da se netko u tom slučaju ne zna ponašati pa, onako zbunjen, počne vrijeđati drugu stranu. -'A đe si ti bio devedes'prve, a crnčugo?' Nije nešto što malo obrazovanja ne može srediti. Ali, momku je 19 godina i teško da u Dubrovniku do sada nije vidio ili sreo nekoga crne rase, tako da efekt iznenađenja možemo mirne duše isključiti. Jasno mi je to da neki ljudi ne vole određene rase ili nacionalnosti. Ipak, netko tko ne preferira crnce od Uskrsa do Svih svetih ne bi trebao zalaziti unutar povijesne jezgre, u Gruž i Uvalu Lapad. 

Na kraju ipak volim vjerovati da je Dubrovnik siguran grad, možda je i drugi najsigurniji na svijetu. Samo ne baš kada oko tri ili četiri ipo ujutro naletiš na nekoga s neposloženim i krivo usmjerenim emocijama kome se ne sviđa kako izgledaš ili mirišeš pa ti je odlučio 'jebat majku'.  

Petar Ipšić 

Popularni Članci