Dubrovkinja je mrtva, ali ljudi su i dalje živi
Ljudima koji su ginuli na Srđu, koji su branili svoj Dubrovnik teško je zamisliti što je Dubrovkinja u svoje vrijeme predstavljala ovome Gradu. Mlađima ime Dubrovkinja ne predstavlja gotovo pa ništa.
Djeca čiji su roditelji radili u Dubrovkinji ipak se jasno sjećaju koliki je trgovački subjekt bila ova tvrtka, najveća u ovom dijelu Europe, i što je značila najviše Dubrovčanima, posebno njih 3500 koji su u toj tvrtki radili. Bila je žila kucavica našega Grada. Velikoj većini te djece roditelji su ponosni na svoj rad u toj tvrtki, dok su njihova djeca s druge strane osjetila jad i bijedu u vidu raznoraznih bonova koje su njihovi roditelji primali umjesto plaće. Jedni bonove, a drugi nekretnine.
Ta Dubrovkinja je u prijeratno takozvano 'mračno vrijeme' imala svoju viziju, misiju i plan. Godinama je radila pozitivno, stjecala dobit i napredovala punim plućima. Pred kraj rata, početkom devedesetih godina, nije bilo mjesta u Gradu gdje u radijusu od 90 metara nije bilo nekog poslovnog prostora, robne kuće, skladišta ili butige.
Ono što je važnije od pustih nekretnina, uzgred rečeno je i ešalon od tisuće radnika koji su krasili tu tvrtku i doveli je na poziciju regionalnog lidera i predvodnika u svemu pozitivnom. Zamislite danas da Dubrovnik ima svoju Dubrovkinju, Dubrovačku banku i American express?
Koliko bi danas Dubrovnik vrijedio, ako danas vrijedi puno?
Zašto baš danas ovaj portal toliko brižno prati događaje koje smo, gotovo benigno nazvali afera ''Silovana Dubrovkinja''? Zašto benigno? Zato što je Dubrovkinja pri početku mlade Države brutalno silovana, divljački ubijena i ostavljena generacijama da umiru i plaču za njom. Njena ostavština su mnogobrojne obitelji koje plaču za njom, bez ostavštine. Silovatelji i ubojice i dan danas predstavljaju kremu Grada, voze svoje Audije, uglavnom se bave nekretninama i silovanu, ubijenu i nikad oplakanu Dubrovkinju kao da nikada nisu niti vidjeli.
Naša obveza je svakodnevno pratiti dnevne događaje, ali i osvrtati se na ono što je ovu mikro sredinu godinama opterećivalo. Ono o čemu su ljudi godinama govorili, mi jučer, danas i sutra pišemo.
Čitati o Dubrovkinji zaslužuju svi oni koji su godinama radili u toj tvrtki, a koji su potom grubo potlačeni, oni koji su svoju obitelj hranili bonovima jer drugačije nisu mogli. Oni kojima su djeca u školu išla bez marende jer majka nije mogla sinu dati kune, dok su se nečija druga djeca iz iste firme hranila ptičjim mlijekom, druga nisu imala ništa. Jer ništa su im i dali.
I oni koji se danas hvale da prije rata nisu imali ''gaća na guzici'', a da danas imaju sve, uglavnom zato što je svima u to vrijeme umrla tetka u Australiji, zbilja ne trebaju dolijevati ulje na vatru. Ljudi znaju tko ste, odakle ste i što ste u to vrijeme bili. Znaju odakle ste i iz kojeg doba potekli, tko vas je imenovao, tko štitio i na koji način. Niste čak niti ukrali malo, niste zadržali radnike, napravili ste zlo i naopako tisućama ljudi, cijeloj generaciji Dubrovkinja, Dubrovčana i njihove djece. Napravili ste štetu ovome Gradu i to štetu od par stotina milijuna, ne bonova, nego eura.
Vaša misija da ovaj Grad i ovaj narod napravite mizernima, bijednima i siromašnima je uspjela. Niste uspjeli jedino ubiti mozak ljudi koji vas u ovome istome Gradu gledaju i dive se vašem 'zasluženom' uspjehu. Uspjehu da ste se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme. Za vas, naravno, i za bližnje svoje koji su umjesto bonova konzumirali društveno vlasništvo za sebe i svoj račun, jer narod i radnici samo smetaju ne samo u Dubrovkinji, nego i u više desetaka tvrtki koje su bile žile kucavice Grada.
