Prije pasanog vikenda me je zvao dobar prijatelj i sugerirao da u subotu provedem dan u obilasku peljeških podruma u sklopu manifestacije „Dani otvorenih vrata peljeških podruma“. Zove me već nekoliko godina, ali svaki put se dosad nešto ispriječilo. Kako je prognoza vremena bila obećavajuća odlučimo se žena i ja uputit ove godine. Ta se manifestacija održavala ove godine po sedamnaesti put.

Sjećanja iz prošlosti

Večer prije odlaska, u petak, u sjećanje mi se vratila jedna setemana koju sam, još puno prije Domovinskog rata i kad sam bio jako mlad, proveo na Pelješcu u vrijeme trganja grožđa. Naime, dobar prijatelj me je zamolio bi li njemu i njegovoj familji pomogo u berbi. Ta godina je bila jako rodna i trebala im je pomoć. Ja sam, tad još nezaposlen, to rado prihvatio kuriozan kako to izgleda. Dotad nisam mislio da je to neki teški poso. Već prvog jutra po dolasku shvatio sam sve. Dovezli smo se autom u podnožje vinograda koji se uzdizao na vrh visokog brda i krenula je berba. Sve je to u početku izgledalo avanturistički za mene koji sam se rodio i odgojio u Gradu. Kad sam se već, valjda, dvadeseti put uspeo na vrh vinograda da bi na sebe uprtio vreću od 50 kila ubranog grožđa i sa tom vrećom na leđima se spuštao strmim i grbavim putačinama nizbrdo do kamiona počeo sam drugačije gledat na onu slasnu tekućinu u boci.

Razgovarajući za vrijeme berbe sa ocem toga prijatelja saznao sam da je taj trud nizbrdo još i lagan. Naime, te strme vinograde je trebalo rezat, okopavat, plijevsti travu, a osobito na leđima nosit pune pumpe uzbrdo u vrijeme polijevanja loze modrom galicom ili kad je lozu trebalo sumporat.

Težak je to rad bio i za mene koji sam bio pun force i mlad „ko rosa“.

Kad bi se uvečer dovezli nazad u prijateljevu kuću i iskrcali ubrano grožđe nije bilo odmora. Tek tad je to grožđe trebalo izmečit u velikom betonskom pilu. A tek onda večera. Pa tako sedam dana. Treba li išta reć o muskul fiberu koji me tresao sve te dane boravka. Istovremeno, već vremešni otac moga prijatelja je te napore podnosio bolje od nas dvojice mladih. Na moje čuđenje kako to dobro podnosi samo bi kratko reko da se naviknuo „ko tovar na batine“.

Uvečer, iza večere, bi se uputili lijepi razgovori o vinogradu, vinima, načinu kako se grožđe meči i svim drugim vinarskim temama. A bilo je i „gorkih“ informacija. Recimo, tad sam saznao da se većina grožđa odvozi u tadašnje vinarije u vlasništvu zadruga. Zapanjila me informacija da vinarije uzmu grožđe i uopće ga ne plate odma nego, na rate, tijekom slijedećih nekoliko godina. Kako je tad bila ogromna inflacija svi su vinogradari, kad bi „podvukli crtu“ nakon nekoliko godina shvatili da su davali grožđe, takoreći, mukte.

Mene je zanimalo zašto u to vrijeme nije bilo više flaširanih vina sa Pelješca. Osim Dingača i Postupa tad je bilo teško pronać bilo koje drugo flaširano vino sa ovog Bogom danog vinogorja koje pripada u sami svjetski vrh. Prijateljev otac mi je objašnjavao da vinarije u zadrugama ogromnu većinu proizvedenog vina prodavaju „na cisterne“ raznim velikim firmama (Dalmacija vinu, Badelu, Istra vinu i drugima). Tako bi lavovski dio proizvedenog vina sa Pelješca odlazio u cisternama. Sjećam se dobro da sam ja rezonirao da će vinogradari na Pelješcu propasti ako ne preokrenu „politiku“ i ne započnu sami brendirat svoje vino, napravit punionice i osigurat da vino sa Pelješca ne odlazi cisternom nego u bocama. Moj dobri domaćin je te moje, u to vrijeme revolucionarne, prijedloge odmahnuo rukom i samo kratko reko: „E moj sinko, to se nikad neće dogodit!“.

Ipak, bio je u krivu. Evo, dogodilo se. Doduše, prošlo je više od 40 godina.

Rodile su se neke nove generacije vinogradara koje nisu željele grbačit da bi neko drugi „pobrao maslo“. Za to je trebalo i hrabrosti i znanja. Trebalo se zadužit i riskirat. Pratim već dugo godina kako se stalno otvaraju manje ili veće privatne vinarije, organiziraju se i „vinski puti“. Mali vinari sami komercijalno dogovaraju prodaju vlastitih vina restoranima i hotelima. Potrebno je da vinogradar, nakon teškoga iscrpljujućega rada, obuče vestit i uputi se na put pretvarajući se u komercijalistu. Idu na prezentacije, kušanja, natjecanja ali tako dobiju više nego što su nekad dobivali njihovi očevi i djedovi.

Dani otvorenih vrata

Tako sam u pasanu subotu stigo u Ston. Tamo je u tvrđavi Kaštio – koja je priča za sebe onako uređena i obnovljena – manifestacija službeno otvorena u 11 ura ujutro uz Kapetanski ples Folklorne skupine Poloneza i Klape Geta, svi iz Orebića.

Na ulazu u Kaštio plaćamo kotizaciju, dobivamo letak manifestacije i čašu za degustaciju (na kojoj je privezan konopčić) koju svi posjetitelji cijeli dan nose oko vrata.

Manifestacija ima vrlo značajne sponzore, a sponzoriraju je i sve pelješke općine, turističke zajednice i brojne udruge. Dakako, najveći sponzori su sve one manje ili veće vinarije koje su „otvorile vrata“ svim posjetiteljima.

A, posjetitelja je jako puno. Gledam na stonskom parkingu registracije pristiglih auta. Ima ih odsvukuda, ali ipak najviše iz Makarske, Splita. Čak iz Zagreba i Osijeka. Stiglo je i 5-6 autobusa iz Splita – valjda je izlet prodavala neka turistička agencija. Neki meni poznati Pelješčani mi kažu da su svi apartmani po Pelješcu zauzeti ovih dana.

Nakon svečanoga otvaranja žena i ja gledamo popis svih podruma koji su taj dan otvorili svoja vrata i shvaćamo da ipak moramo napravit odabir. Jer, kad bi svratili svuda, pa makar popili samo jednu kupicu vina, inbalunali bi se prije podne. Zato smo se odlučili prvo fermat u Muzej vina u Putnikoviće – neka nam oproste svi oni vinari iz Ponikava koje smo preskočili.

U Putnikovićima su se domaćini na taraci ispred Muzeja vina potrudili spravit tratamenat za sve koji fermaju. Sve mukte! Ipak, prije tratamenta smo odlučili posjetit Muzej vina. Već smo dva puta žena i ja, prolazeći preko Pelješca, htjeli obić taj Muzej, ali smo oba puta došli van radnog vremena. Ovaj put smo pedantno sve obišli i to je mjesto koje bi svaki ljubitelj vina i ljudskog rada trebao posjetit.

Tamo, osim starog sačuvanog vinogradarskog i vinarskog alata ima toliko informacija o povijesti vinogradarstva. Prvi tragovi uzgoja vinove loze u našim krajevima sežu čak od 4. stoljeća prije nove ere. Ima nažalost i spomen na nesretnu filokseru koja je u 19. stoljeću opustošila vinograde i izazvala demografsku katastrofu.

Evo, u 21. stoljeću nema više filoksere ali još uvijek ima demografske katastrofe.

Osim brojnih informacija koje se mogu saznati ipak je moju pažnju jako zaokupio reljefni prikaz cijelog poluotoka Pelješca. Kad pogledate shvatite da je mjestimično vrlo surova priroda, strmi vrhovi, a ipak je ljudski rod i iz te surove prirode, ili baš njoj za despet, stvorio proizvode vrhunske svjetske kvalitete. Morao sam fotografirat taj reljef sa obje strane svijeta. Neće mi valjda čitatelji zamjerit pomalo nestručne fotografije?

Popodne

Nakon Muzeja vina opet smo preskočili nekoliko „otvorenih vrata“ i otišli u Janjinu na glasoviti vinski gulaš u Zadružnom domu. Fino smo blagovali pred domom i preznojili se na zimskom suncu. Tu sam valjda i uhitio ovu prehladu. Nakon Janjine smo pošli u Potomje i posjetili samo dvije vinarije: Matuško i Miličić. Ljudi moji, to nisu podrumi! To su podzemni muzeji koje bi trebalo zaštitit ko nacionalnu baštinu.

Posebnu vrijednost cijeloj manifestaciji daje onaj lijepi osjećaj dobrodošlice svih domaćih ljudi koji su potpuno besplatno angažirani, brojnih žena koje pripremaju zakuske, kolače i sve druge delicije za  posjetitelje. Na puno mjesta se čuje lijepa muzika, a ni diskretna pjesma nije rijetkost za čut.

Večer

Premda je u više peljeških mjesta organizirana glazba uživo sa uglednim izvođačima ipak smo se pomalo umorni povukli u kuću dragih prijatelja da bi i tamo obavili kušanje njegovog vina. I ovogodišnjeg mladog i onog zrelog od lani.

Nakon tako ispunjenog dana smo odustali od vožnje – ipak je u nama bilo nešto maligana – i rado prihvatili prenoćit kod prijatelja. Tako smo utonuli u najljepši Pelješki san.

Ovo su manifestacije koje treba obići i nema veze da li ste već bili. Dan proveden u prekrasnoj prirodi, u dobrom društvu, na zraku, ostavlja u sjećanju divne uspomene. A, već se veselim skorim Mirisima Božića u Konavlima. 

Dubrovačko Njorgalo