Tekst koji sam napisao pred održavanje Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku izazvao je lavinu komentara od kojih se većina može klasificirati kao najgrublji govor mržnje. Ni svoj jezik neću okarakterizirati kao jezik ljubavi, prije opreza, možda na momente i pomalo neumjestan, što ću 'opravdati' slobodom izražavanja.

Znajčan dio sadržaja tih komentara, koji se bliže brojci od tri stotine, odnosilo se na 'punjenje šupljina' i 'pražnjenje organa' u te iste tjelesne šupljine (uglavnom u one sporedne, nereproduktivne).

Prvenstveno mislim na izraz 'horde', koji se jedino odnosio na puku brojnost bez ikakvih primisli o nedoličnom ponašanju tih mladih ljudi. Uspoređivanje grupne molitve s grupnim seksom bio je moj osobni vudialenovski ili monitpajtonovski pokušaj da kažem kako je molitva osobna stvar svakog pojedinca te da mi držanje za ruke i pjevanje u slavu bilo kome stvara nelagodu, ako ne jezu. Neki su to shvatili kao nešto potpuno skandalozno. Valjda danas ne možeš više ništa ni napisat, a da se pritom netko smrtno ne uvrijedi ili danima sablažnjava.

No, ono što je slijedilo prešlo je sve granice dobrog ukusa.

Manji dio komentara bio je upućen autoru kao izrodu hrvatskog katoličkog življa. Jednako mali dio svrstao bih u one razumne. Upućeni su od onih koji su shvatili poantu. No, prepiska se u najvećem dijelu lomila na prepucavanje anonimnih komentatora – kao po običaju s jedne strane su Srbi, partizani, komunisti, staljinisti, skojevci, a s druge fašisti, HDZ, talijanski okupatori, Austro-ugarska, ustaše i Hercegovci. Nije moglo proći ni bez Tuđmana, Bleiburga, Dakse, popova pedofila, četničkih koljača, duhova AVNOJ-a i aveti ZAVNOH-a. Jedan je komentar čak ostavljen na ćirilici.

Znajčan dio sadržaja tih isprdaka, koji se bliže brojci od tri stotine, odnosilo se na 'punjenje šupljina' i 'pražnjenje organa' u te iste tjelesne šupljine (uglavnom u one sporedne, nereproduktivne), te hvaljenje centimetrima (sve dvaespetice), dok ih se dio usredotočio na progon 'Ercegovaca nazad u 'Ercegovinu zato jer su 'uprop(U)astili Grad'.

Komentatorska anti-zvijezda, stanovita Lovorka Marinović koja Srbe zove Smrdima, čini se posljednjih dana ne radi ništa drugo nego po cijeli dan prati Dubrovački dnevnik. U međuvremenu puni baterije mržnjom. Svako po' ure turne prst u utičnicu pa se vrati za tipkovnicu.

Svi se pitaju tko je Lovorka, tko stoji iza lažnog profila? Koji li se samo delija krije iza tog zimzelenog imena? Iskreno, niti želim znati. Tu je bilo takvih gadosti da mi je jedan prijatelj rekao: 'Pero, ono što se događa 'ispod' tvog teksta para epizoda Jerryja Springera'. I nije pogriješio, rekao bih da je takva usporedba čak i blaga. Jerry bi se vjerojatno složio.

Ukratko, optužen sam da sam drug, crveni, crveni kmer, 'majmun srpski', debil, frustrirani kreten s dijagnozom te da sam Dubrovčanin pet minuta koliko mi je trebalo da napišem test jer sam novinarčić koji će sad moć' 'orgijat s Dežulovićem i ekipom'.

S komunizmom imam veze koliko i dio komentatora s pristojnošću ili sposobnošću zdravog prosuđivanja. Ne, ipak imam. Pripadam zadnjim generacijama što su se primale u Titove omladince. Mora da je to razlog što sam to napisao. Bit će da me još tada prespojila trofazna. To što sam pohađao vjeronauk kod don Grga i ministrirao kod don Voja očito nije pomoglo. Što Tito zadoji ne mogu anulirat ni dva popa udruženim snagama. Je li to u pitanju? Možda mi treba egzorcizam? Ili da platim misu?

Biskupija je na krilima post izvedbenog ushićenja, a zamjenik gradonačelnika Željko Raguž poletio je još više te uz zahvalu Dubrovčanima i svim službama izjavljuje da bio slične susrete trebalo organizirati češće pa bi bilo manje pretilosti kod Hrvata jer bi više šetali.

Susret hrvatske katoličke mladeži, uz sitne probleme, na sreću, je uspio i sve se slažu da je Dubrovnik pokazao svoje veliko srce. Mogu se i ja složit s time.

Za neke od tih klinaca, uglavnom iz kontinentalne Hrvatske, bila je to izvrsna prilika za, bar na kratko i po kiši, upoznati grad koji zovu biserom Jadrana. Pa neka i nije svima njima molitva bila prva na pameti. Ništa zato. Neka su uživali.

Biskupija je na krilima post izvedbenog ushićenja, a zamjenik gradonačelnika Željko Raguž poletio je još više te uz zahvalu Dubrovčanima i svim službama izjavljuje da bio slične susrete trebalo organizirati češće pa bi bilo manje pretilosti kod Hrvata jer bi više šetali.

Jedna Dubrovkinja javlja se u emisiju radio Dubrovnika. U svoj stan od 80 kvadrata primila je nekoliko mladih. No, pita se što je s onima koji to nisu napravili, kaže oni bi se trebali zapitati za sebe. Ma molim vas, sad još treba upirati prstom u one koji su se odlučili za svoj komod, ili iz nekog drugog razloga nisu otvorili svoje domove, pa tako ni srca. Tko ste uostalom vi da ih prozivate?

Možda su svi mogli spavati u domovima Dubrovčana, a nitko u školskom dvoranama. Ali nisu. Velika većina jest. Iskreno, kad sam imao 18 godina 'pucalo mi je' odavde do Caracasa gdje ću spavat, na anatomskom madracu ili kuhinjskom podu, sve ako su tu zabava i ekipa.

Ovo nije isprika. I dalje smatram da je neodgovorno na jedan dan dovesti 35.000 duša u grad od 43.000 i potupno ga paralizirati. Pa radilo se o susretu mladih katolika, starih antifašista, gay paradi bivših nogometaša, ili godišnjem okupljanju jednonogih mačića s pedigreom, svejedno. Zbog čiste količine ljudi, pokisle mladeži u platnenim tenisicama nagurane u povijesnoj jezgri, blokiranih prometnica....katasfrofa se mogla dogoditi. Srećom i hvala Bogu nije. Lako se sada bucati u prsa i prizivati reprizu.