100 GODINA REPUBLIKE DANČE 'Ajde, bježite ča, mi smo ovo betonirali'

Autor: Maro Marušić
Danče su kultno dubrovačko kupalište, mjesto koje zrači posebnom energijom

 -Znaš ti – ničim izazvan krene Rajo govorit (ili je to bio Aco, nije sad ni bitno) s pogledom u skaline koji se spuštaju prema Dančama – mi ti četrdeset i neke stojimo ovdje, na ovom istom mjestu, a odozgor se krenula spuštati njemačka jedinica.

U trenutku zamislim stroge i ozbiljne pripadnike Wehrmachta kako s puškom u ruci i orlom na kacigi, stupaju prema pomorskom dobru Danača, i scena mi se učini toliko nadrealna, da sam bio siguran kako stari Rajo konzumira neke vrhunske droge nedostupne nama običnim smrtnicima.

-Idu ti oni tako prema nama da nas legitimiraju – ničim izazvan nastavi Rajo svoju ludu storiju - da vide tko smo, šta smo, čigovi smo, pa nas onda možda i mobiliziraju, a mi ti brže-bolje pohitamo dole, pa skok u more i zaplivasmo prema Turčinu.

-Jesu li pucali na vas? – upitao sam podjebavajući.

-Ma nijesu – naglo je Rajo završio svoju priču kao da se ni sam nije mogao sjetiti točnog kraja.

Čitavo ljeto, i tako godinama, mi mlađarija dijelili smo najzapadniju taracu na Dančama s njima starudijama. Svatko od nas mularije imao je točno mjesto gdje ostavlja šugaman, ali samo dok senatori ne dođu.

-Ajmo đada, mladići, mi smo ovo betonirali dok se vi niste ni rodili  - govorili su nam Rajo, Aco, Miše Martinović, Đuro Kolić… - a mi bismo istog trena pomaknuli naše stvari kako bi stari veterani, koji su u životu vidjeli sve plus naciste na Dančama, mogli postaviti stol i igrati skopuna. Ništa mi o životu tada nismo znali - da će nam uskoro isti taj život jebat mater koja nam ga je dala - ali bez obzira na neiskustvo, negdje duboko smo osjećali da su dančarski starci zaslužili da im se ponizno maknemo bez ikakvih suvišnih dijaloga.

A onda jednog dana za koji smo valjda mislili da nikad neće doći, sunce je već počelo upadati u teški sunset, a mi još nismo čuli rečenicu:

-Ajmo, ajmo žveltije malo, mi smo ovo betonirali!

Po prvi puta u našoj dančarskoj historiji, nismo se pomaknuli i ustupili mjesto za skopun hrabrim marincima koji su se onomad goloruki, golonogi, gololeđni i goloprsni suprostavili krvoločnim Gestapovcima i SS-ovcima, i gerilskim im plivanjem preko Albanije, Makedonije, Grčke i Bugarske sve do Turčina, poručili što misle o njihovom kretenskom legitimiranju i mobiliziranju. Nisu došli danas, nešto ih je bit će spriječilo, pa valjda se i Đuru Koliću može dogoditi jedan dan bez Danača, ali kada ih nismo vidjeli sutra i prekosutra, već smo se pomalo zabrinuli.

A onda su uskoro počele pristizati tužne vijesti  - Aco je (ili je to bio Rajo, nije sad ni bitno) otplivao zadnju dužinu. Stigao je umoran do Turčina, a tamo ga je dočekao Haron.

-Nema više karata u špilu, moj dobri Aco, sve si odigrao! Game is over! – rekao mu je stari lađar smjestivši ga u plovilo za koje ne postoji povratna karta.

Uskoro je preko dančarske vale na Onu Stranu, Haron prevezao i ostale veterane Drugog skopunskog rata, samo je dobri, stari Miše Martinović još uvijek živ, ali odavno ne zalazi na stijene koje život znače.

Legendarna zapadna taraca na Dančama, tako je ostala skroz prazna. Starci su umrli, a mladi su otišli trčati za parama. Voze goste, nude ture, iznajmljuju apartmane…, u svoj toj životnoj strci žrtvovali su kupanje. Ponekad nikoga ni ne poznam na mjestu gdje sam znao više ljudi nego na vlastitoj adresi.

-Znaš ti – ničim izazvan krenem govorit nekom nepoznatom mladiću do mene s pogledom uperenim u skaline koji se spuštaju prema betuli – mi ti 92. stojimo ovdje, na ovom istom mjestu, a odozgor s neba počele padati četničke granate.

Mladić u trenutku zamisli kako umjesto kreštećih čiopa, fijuču mine poviše vaterpolskih kapica divljeligaša, i scena mu se učini toliko nadrealna da je bio siguran kako konzumiram neke vrhunske droge nedostupne njima običnim smrtnicima.

-Padaju ti tako granate po Pilama, parku Gradac, zidinama… – ničim izazvan nastavim priču – a mi ti brže-bolje pohitamo gore prema našim Tomosima, pa skok na njih i bježanija u sklonište.

-Je li vas škicnula koja granata ili bar kakav geler? – upitao me mladić podjebavajući.

-Ma jok. Iskopali smo na mjenjaču Apena još dvije-tri brzine, pa smo lako uspjeli pobjeći – završio sam naglo svoju priču ni sam se ne mogavši sjetiti točnog kraja: je li me mater istukla što duge, mokre kose bez kacige sjedam na motor ili me tata istukao jer se idem kupat na Danče usred rata?

d

Zastava Republike Danče

Jest, to je stvarno ludo. Ljeto je 1992., borbe oko Dubrovnika su se zakuhale, uzbune i granate svakodnevna su pojava, a mi mulci idemo na Danče i tamo komentiramo kako je Franjo Arapović u Barceloni organizirao košarkašku radionicu i po super povoljnim vikend-akcijama daje lekcije Michaelu Jordanu, Magicu Johnsonu, Patricku Ewingu i Charlesu Barkleyju.  Jedina osoba na svijetu koja nam je te godine bila mrskija od Sloba bio je Andre Agassi, četnički vojvoda duge kose koji je u finalu Wimbledona pobijedio Gorana Ivaniševića. Ali, komentirali smo na Dančama u pauzama uzbuna tješeći se, ako je onaj Rumunj Ian Tiriac rekao da će Goran uzet pet Wimbledona zaredom, tko smo mi da mu proturječimo?

Rajo i Aco u Drugom svjetskom ratu na Dančama nisu mogli komentirati sportske domete, jer tad nitko na svijetu ništa nije igrao, ali ostaje nam zajedničko da smo pogubu ljucke naravi proveli na istom kupalištu. Nikad o tome nisam pomnije razmišljao sve do prije neki dan kada sam na legendarnoj Taraci koju su Oni betonirali ostao sasvim sam da ležim na suncu. Nikoga ni od nepoznatih mladića nije bilo da ga davim prethistorijskim pričama, pa sam stao razmišljati kako je to ludo da su Rajo i Aco tijekom najvećeg masakra u ljudskoj povijesti dolazili na ove oštre hridi, a isto smo i mi ponavljali pola stoljeća kasnije.

A onda mi sine zašto je to tako, pa ničim izazvan sebi kažem: 'Sine, ti si na Danče u ratu dolazio, jer se to kupalište ne nalazi na planetu Zemlja. Ono možda jest u materijalnom smislu dio planete, ali u energetskom nipošto nije. Vibra na Dančama – ili feng shui, ako hoćete prijevod na hrvatski - potpuno je drugačija od cjelokupne okolne energije. Čim prođeš tu zamišljenu granicu Republike Danče, ne samo da si kročio u novu državu, nego i u novu prostorvremensku dimenziju, mjesto gdje suludi zakoni matrice u kojoj se inače koprcamo prestanu djelovati… To je ukratko lokacija gdje negativa uvijek gubi bitku s pozitivom…'

Zato smo mi u ratu dolazili na Danče, a da to uopće nismo znali, jer smo tamo crpili snagu. Neka nevidljiva ruka nas je ondje dovodila, da u svom tom ludilu koje je zahvatilo grad i državu, ostanemo normalni – iako je pitanje koliko se može ostati normalan kada se Franjo digne poviše admirala Davida Robinsona i zakuca za vodstvo – i nastavimo dalje, pozitivni gledati u bolje sutra koje će jednom valjda doći. Zbog istih motiva su i Rajo i Aco četrdeset i neke dolazili na istu Taracu – da napune baterije pozitivnom energijom, jer proći će jednom ovo sranje koje samo ljudski rod može proizvesti, opaki rat će biti gotov, i auschwitzi, i jasenovci, i deportacije, i masakri, i silovanja, i sva stradanja nevinih.

Ovo ljeto slavi se točno 100 godina Republike Danče. Zanesenjaci i zaljubljenici ove prekrasne vale daleke 1919. godine proglasili su neovisnost Danača od dotad poznatog materijalnog svijeta u kojemu se susjedi kolju, nedužni zlostavljaju, a drugačijima se (od)uzimaju ljudska prava. Nimalo nije slučajno da je Republika Danče osnovana samo godinu dana poslije Prvog svjetskog rata, do tad najvećeg krvoprolića u ljudskoj povijesti – četiri godine besmisla u kojemu su milijuni u rovovima izgubili život pomičući liniju fronte za nekoliko metara. Nekoliko milijuna ljudi platilo je nekoliko metara kamenjara svojim životima. Može li biti većeg besmisla, veće pogube ljucke naravi?

Dančari su 1919. rekli dosta. Idite u pizdu materinu i vi i vaše besmislene odluke o ratovima, patnji i mučenju, mi ćemo otići u našu utopiju, našu republiku gdje su svi isti, nema diktatora, društvenih i socijalnih statusa, gdje nije važno tko je odvjetnik, profesor, a tko postolar, gdje nije bitno tko je crnac, tko Ganac, a tko stranac, gdje je skroz sporedno jesi li Sudanac, pijanac ili Ivo Banac, gdje je potpuno indiferentno jesi li bogat, siromašan, peder, svećenik, ateist, galebar, djevica, psihijatar ili pacijent (nekad je, stvarno vas ne lažem, jako teško uočiti razliku tko je tu ustvari pacijent, a tko psihijatar) - gdje je na kraju krajeva jedino važno da se sjetiš da je fanat špadi još u igri i da ti ne naprave skopu.

I, jasno, da zapamtiš tko je što betonirao.

Popularni Članci