Jer kolegu Ahmeta teško je i zamisliti 'umirovljenog'. Mirovina znači mirovanje, no i njegovi kolege, ali i javnost vrlo dobro znaju kako je Kalajdžić prototip novinara u pravom smislu te riječi. On uvijek istražuje, uvijek pita i s velikom znatiželjom, ali i ogromnom ljubavlju i poštovanjem prema novinarstvu, pristupa prema svojoj struci. Godinama s jednakim žarom govori o novim temama koje priprema.

Kalajdžić je svoj prvi novinarski uradak objavio 9. ožujka, davne 1978. godine, kao student druge godine fakulteta. Tada je objavljivao jedan napis tjedno, a kako nam kaže, od završetka studija do danas nije prošao niti jedan dan, a da nije objavio barem jedan napis.

Kao novinar Slobodne Dalmacije formalno je zaposlen od 1988. godine, a nakon gašenja dubrovačkog dopisništva, prešao je na Dubrovački vjesnik koji je također dio Hanza medije gdje se zadržao sve do mirovine, nakon čega za poznati dubrovački tjednik sada nastavlja raditi i honorarno. Sasvim sigurno ne postoji Dubrovčanin koji nije pratio i čitao njegove dobro razrađene i intrigantne teme. Uz to, Kalajdžić na Poslijediplomskom doktorskom studiju Povijest stanovništva priprema doktorat na temu crne kronike u dubrovačkim tjednicima od 1891. do 1914. godine.

Bez obzira na njegovo bogato novinarsko iskustvo, Kalajdžića krasi iznimna skromnost. 'Ne bih volio da ispadne kako se hvalim', ponavlja prije samog intervjua, premda se ima čime pohvaliti. No, on svoje uspjehe ne vidi kao materijal za hvalu jer vrlo dobro zna – novinarstvo nije zanimanje, ono je poziv.

Iza vas je jedna prilično bogata novinarska karijera, a sasvim sigurno ćemo vaše radove čitati i nadalje. Toliko naslovnica, ekskluziva, vrijednog autorskog rada… No, ono po čemu ste posebno prepoznati kod čitateljstva jesu radovi iz sekcije 'Crna kronika'. Za mene osobno, a i mnoge druge kolege, najzahtjevnija i najspecifičnija. A i vi ćete još bolje kazati zašto je to tako.

Crna kronika je najizazovniji dio dnevnog novinarstva, a ja sam prije svega naučio raditi u dnevnom novinarstvu, i to onaj istraživački segment. Upravo zbog istraživanja, zbog nužne provjere svakog podatka, utvrđivanja činjenica, stavljanja istih u kontekst, crna kronika predstavlja najveći izazov. Zbog toga sam je i izabrao. Bila je teška, bilo je situacija kad sam se preispitivao hoću li neki podatak objaviti ili ne, ali sam se prije svega držao važnog novinarskog postulata – javnost ima pravo znati i treba znati, a na novinaru je provjeriti je li nešto točno. Kad imate potvrdu provjere točnosti, onda više nema dileme.

No, čini se kako u novinarstvu, a posebno kod crne kronike, novinar mora znati gdje podvući granicu dobrog ukusa, znati što objaviti, a što ne, posebno kad su posrijedi neke mučne teme kojih u crnoj kronici ne nedostaje ili teška kaznena djela. Čime ste se vi u tom smislu vodili, gdje ste podvlačili granicu?

Bilo je puno situacija kad sam se našao u dilemi koja bi se mogla nazvati 'objavi ili budi proklet'. Osnovno mjerilo mi je bilo – da si slučajno ti počinio to djelo ili netko od tvoje obitelji, kako bi gledao na objavu tog podatka, bez obzira na to što je istinit? Dosta informacija sam ostavio za sebe, što mi je opet znalo dobro doći kod nekih sudskih postupaka te mi se nipošto nije moglo predbaciti kako nisam bio dovoljno etičan. A biti etičan je jedan od najvećih prioriteta onih koji se kvalitetno žele baviti novinarstvom i biti kvalitetni novinari. Etičnost i istinitost moraju ići rame uz rame. Nažalost, etičnost je pojam koji se vremenom mijenja. A istina je uvijek ista, mada ima lice i naličje koje je potrebno iznijeti, kako bi se stvorio kontekst koji će pomoći kod boljeg razumijevanja nekog događaja.

Spomenuli ste kako novinari imaju pregršt informacija o nekoj temi ili događaju i tada je važno filtrirati što može u javnost, a što ne. Međutim, kad je crna kronika u pitanju, javnost zna biti sklona nekoj vrsti javnog linča. Uvijek traže javnu objavu imena, prezimena i ostalih podataka počinitelja, pogotovo teških kaznenih djela. No, nije uvijek moguće iznijeti ih.

Dok nije postojao GDPR, urednici su maksimalno inzistirali na tome da se dozna tko je osumnjičena osoba za neko kazneno djelo, i prije nego što je potvrđena optužnica. U mnogome se promijenila situacija s primjenom odredbi GDPR-a. To je s jedne strane veći izazov u smislu dodatne provjere Mogu se objaviti inicijali, ali tek onda kad sam ja kao autor siguran u to kako sumnja ima čvrste osnove da bi mogla biti relativno brzo potvrđena. Kad dođe do suđenja, onda vrijede drugačija pravila jer onda sve to postaje javna stvar. Događalo mi se i to da sam dobivao prijetnje zbog toga što sam objavio ono što je javno izneseno tijekom suđenja, a istinito je. Pratio sam zaista puno sudskih postupaka, vjerojatno i više nego svi novinari u Dubrovniku zajedno.

No, javnost često inzistira na imenima, čak i kad su počinitelji maloljetnici, a i onda kad se radi o slučajevima pedofilije ili obiteljskog nasilja. Znamo kako s objavom identiteta počinitelja često otkrivamo i identitet žrtve jer ih javnost poveže. Obično to budu počinitelji iz najbliže okoline same žrtve.

Smatram kako identitet maloljetnih osoba uvijek treba štititi. Dakle, maloljetna osoba još uvijek nije svjesna mnogih svojih postupaka i kasnije će, kad postane svjesna što je učinila, najčešće  zažaliti zbog svojih pogrešnih postupaka. Ako je novinar imenuje kao maloljetnu osobu, on će je obilježiti za cijeli život. Kad sam pisao o pedofilima ili obiteljskim nasilnicima, često bih stekao dojam kako se na neki način osjećaju zaštićenima kao da su lički medvjedi, upravo zbog određenih odredbi Zakona. Pokušao sam ući u njihovu psihu i uvjeren sam kako im to, između ostalog, stvara osjećaj sigurnosti, kao da im nitko ne može ništa. Nisam pravnik, odvjetnik, ni državni tužitelj, ali kao novinar koji prati crnu kroniku, osjećam kako bi tu Zakon trebao biti nešto fleksibilniji i kako bi ga u tom dijelu trebalo doraditi. Točno je kako žrtvu treba zaštititi, ali ne smijemo dozvoliti da se nasilnik koji terorizira blisku okolinu osjeća sigurno i zaštićeno na način da može počiniti takvo kazneno djelo, bez da ga itko javno prozove.

Pratili ste nebrojeno sudskih postupaka. Oni znaju biti zanimljivi, ali i mučni, znaju se pojaviti prilično potresni detalji. Jeste li se zbog toga ikada osjetili emotivno iscrpljenima?

Kod pojedinih sudskih postupaka sudac bi dio suđenja znao zatvoriti za javnost i novinari bi bespogovorno napuštali sudnicu, što je i Zakonom predviđeno. Kad određeni dio iskaza može biti na štetu maloljetnika, integriteta neke osobe i uopće zaštite interesa žrtve, novinari moraju napustiti sudnicu. Kad bi taj dio iskaza završio, vraćali smo se. Koliko god bi me i taj dio zanimao, s druge strane sam osjećao ogromno olakšanje što taj dio iskaza nisam morao slušati jer su u pravilu jako mučni. No, tijekom suđenja je bilo nekoliko situacija koje su bile baš jako neugodne za nas novinare koji smo slušali. To se posebno odnosi na suđenja ubojicama i nasilnicima.

Izvještavanje u crnoj kronici znači i izvještavanje o ljudima koji su počinili teška kaznena djela, uvjetno rečeno o opasnim ljudima. Je li vas bilo strah?

Moram priznati kako mi ponekad i nije bilo baš svejedno. Nisam netko tko se junači, neka iznimno hrabra osoba… Nisam od tih. Ali činjenica kako sam provjerio sve informacije i kako sam bio siguran da sam napisao istinu, davala mi je osjećaj sigurnosti. To mi je uvelike pomagalo da čak ignoriram neke opasnosti.

Zaista ste dugo u novinarstvu. Davno ste počeli, još uvijek ste tu, a novinarstvo se otad do danas jako promijenilo. Internet ga je jako promijenio. Ljudi znaju govoriti kako je prije sve bilo bolje. Je li novinarstvo prije bilo bolje, je li bilo bolje biti novinar? Možete li povući neki paralelu?

Prije je novinarstvo imalo humaniji oblik. Kolega Vedran Benić je jednom prilikom kazao kako su novinari prije uvijek ostajali nakon neke konferencije za javnost ili događaja i ćakulali, a danas prvi otamo odlaze. Razlog je to što je imperativ brzine promijenio puno toga. Dok sam pratio tadašnje izvršno vijeće, a kasnije gradsko poglavarstvo poslije Domovinskog rata, ostajao sam do kraja sjednica, bez obzira što bi tada raspravljali o točkama dnevnog reda koje su bile nezanimljive. Ali kasnije, kad ne bi bilo novinara, članovi bi se na sjednici pomalo opustili i kazali bi nešto što možda inače i ne bi tako lako. Na pauzama bih iz njihovih priča znao dobiti određeni input ili trag koji bih slijedio i tako doznao zanimljive i korisne informacije za objavu. Snaga novinara je upravo u tome što ima priliku postavljati pitanja. Tko tu snagu pravilno iskoristi, uspjet će u novinarstvu.

To je ona koja kaže kako je pero snažnije od mača. Moram primijetiti kako s ogromnom strašću pričate o novinarstvu.

Bilo koji posao, ako se ne radi sa strašću, a to je i ljubav, i iskrenost, i želja za dokazivanjem i napredovanjem, u pravilu nema smisla. Strast je ono što nas tjera naprijed. Kad-tad svatko od nas dođe u poziciju kada povlači liniju i pita se što je napravio dobro, a što je mogao i bolje. Sretan sam što nisam došao u situaciju da kažem kako sam puno toga mogao bolje. Ne kažem da nisam mogao više, ali sam uvijek u datim okolnostima i tom trenutku, radio najbolje što sam mogao. Uvijek sam se držao svetog novinarskog pravila – štiti svoj izvor informacija. Imam nekoliko osoba iz svakog područja kojima se mogu javiti kad god mi zatreba neka informacija ili potvrda informacije. Ne mora to nužno biti razgovor, dovoljno je da primjerice prođemo jedno pored drugoga i da mi ta osoba kimne glavom. Nikada nitko ne mora doznati tko mi je potvrdio i što. Koliko imaš takvih kontakata, toliko si dobar novinar. Još uvijek ih imam, ti se brojevi ne daju nikome, pa ni na sudu.

Dugo ste u novinarstvu, u njemu ste i ostali. No, nema puno ljudi koji su cijeli svoj život ostali u novinarstvu, koji su krenuli mladi i ostali dokle ste ostali i vi. Zašto ljudi tako često odlaze iz ove struke?

Novinarstvo je, osim toga što predstavlja ljubav i izazov, nerijetko i profesija u kojoj mnogi žele da se 'očešu' kako bi nešto postigli u životu. Nažalost, takvih ima. No, osobno još uvijek nalazim žar koji me tjera naprijed, a i imam podršku kolega s kojima radim i koji priznaju moj rad i trud. S druge strane, ovo nije zanimanje u kojem se osoba može obogatiti pa je to vjerojatno još jedan razlog zbog kojeg neki napuštaju novinarstvo. U odnosu na odgovornost koju mi novinari imamo, smatram kako bismo trebali biti puno bolje plaćeni odnosno vrednovani.

Nekakva osnovna zakonitost ekonomije jest to da postoji proizvod i postoji konzument koji ga plaća. Ako mu se proizvod sviđa i ako mu koristi, konzument će ga plaćati i proizvođač će opstati. Ako mu ne koristi, proizvođač će propasti. Online mediji su ustvari učinili to da novinar 'proizvodi' medijski sadržaj, a čitatelj ga 'konzumira' besplatno. Dakle, vaš je rad besplatan. Nije li to onda anomalija?

S vremenom vjerujem kako će i to biti regulirano. Jednako kao što se čitanje tiskanih medija naplaćuje, vjerujem kako bi se to moglo dogoditi i s online medijima. Dio takvih medija, poput Telegrama, Večernjeg, Jutarnjeg ili 24 sata već je uveo naplatu za dio online sadržaja. Oni koji žele imati neograničeni pristup tom sadržaju moraju platiti 40-ak ili 50 kuna mjesečno što nije značajniji iznos, ali i to je  dodatni izvor prihoda. Vrijedi naglasiti i kako našim poslodavcima nije lako i težak je zadatak stvoriti financijsku neovisnost za medije. Ali s druge strane, mislim kako su online mediji, bez obzira na to koliko su doprinijeli liberalizaciji medijskog tržišta i medija uopće, s druge strane dosta toga lošeg napravili. Primjerice, sama brzina zna ubiti ljepotu, ubiti onu namjeru da imaš više vremena kako bi više duše unio u neki sadržaj.

Tamo gdje je brzina postoji kvantiteta, ali kvaliteta zna pasti u drugi plan.

Brzina jest važan uvjet, ali treba postojati kvaliteta. No, u pisanju se recimo zna dogoditi i tipfeler jer često nemamo vremena pročitati tekst ponovno zbog postojanja diktata brzine, a brzina ne znači uvijek i ljepotu, dakle zadovoljstvo čitatelja stilom i načinom pisanja sadržaja koji mu pružaš.

Vidjeli smo na primjeru pandemije Covida-19 ili rata u Ukrajini, a to su samo najnoviji primjeri, kako često postoji jal javnosti prema novinarima. S druge strane, radi se o poslu koji je generalno potplaćen. Nije lako biti novinar.

Kad sam odlučio upisati studij Žurnalistike pri Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, tad mi je jedan stariji novinar rekao – novinar je gospodin u bijelom mantilu, ali bez para u džepu. Dao mi je do znanja kako moram biti spreman na neka odricanja, ali sve u ime višeg društvenog interesa. Ako si voljan prepustiti se tom žaru, bit ćeš zadovoljan. Ako ideš za materijalnim, falio si profesiju. Nitko od nas nije potpuno zadovoljan, a sigurno bismo puno više postigli u postojećim uvjetima kad bi se naš rad više vrednovao. Bilo bi bolje nama, bilo bi bolje poslodavcima jer bi se to ukupno bolje odrazilo na kvalitetu, a u konačnici i čitateljima. Mislim kako je pred sadašnjom generacijom novinara poseban izazov, volio bih da oni postignu ono što nije ova starija generacija. Na zapadu Europe se novinarstvo puno više cijeni, zbog toga je i puno kvalitetnije.

Kolege iz Dubrovnika uglavnom dobro znaju kako ste mladim novinarima često davali savjete, među njima sam bila i sama. Kako gledate na nove generacije novinara?

Nikada mi nije bilo iz poniženja nekome nešto pomoći niti mi je bilo teško to napraviti. Nikad s visine nisam gledao na mlađe kolege. To je put učenja koji svi moramo proći. I vi ste sad već dugo u ovom poslu i sasvim sigurno drugačije gledate na samu sebe kad ste tek počinjali i danas. To je nužan dio profesionalnog sazrijevanja, svi smo to prošli. Netko pogriješi više, netko manje. No, ljudski je priznati pogrešku, kao što je ljudski i kolegijalno pomoći mladom kolegi. Ni osoba koja je iskusna ne može sve znati ni sve stići, ali će pomoći kolegi za njegovo dobro i u konačnici dobro sviju nas koji radimo ovaj posao. Za pomorce se kaže kako je njihov posao kruh sa sedam kora. Mi jedemo ne sa šest ili osam, ali jedemo nimalo mekši kruh, jer puno truda treba da se odradi i da se u njemu nešto zaradi.

U mirovini ste, ali ne možemo reći kako mirujete. Honorarno radite na Dubrovačkom vjesniku, pripremate doktorat, teško vas je uopće spojiti s riječju mirovina, jer mirovina je mirovanje. Kakvi su vam planovi?

Honorarno sam ostao raditi na Dubrovačkom vjesniku jer mi odgovaraju sredina i kolege s kojima radim. Ne mogu sebe zamisliti da mirujem i da sjedim, nisam od tih. Birao sam uvijek teži put jer sam računao kako je iza težeg puta uvijek slađi uspjeh. Osjećam se ljepše i zadovoljnije kad težim putem dođem do nekog cilja. Upravo zahvaljujući tome sam uspio mnoge priče otkriti i izvesti do kraja. Što se tiče doktorata, završavam disertaciju, ostalo mi je ponešto tehničkih detalja, nadam se kako ću uskoro braniti tezu doktorskog rada. Nadam se kako ću onda imati više vremena posvetiti se nekim velikim temama koje već neko vrijeme nosim, ali nisam imao vremena iskazati ih. A priče su vrlo zanimljive i intrigantne. Već na samu pomisao se suzdržavam da ih ne spomenem jer su veliki izazov.