S kojim sloganom idete prema Župljanima? 
Moj slogan je - Stabilnost. Svi mi polazimo od sebe, pa u životu, u obitelji, na poslu, u financijama i na koncu u sredini u kojoj živimo, uvijek nastojimo imati stabilnu situaciju, jer tada se čovjek može razvijati i razmišljati o planovima, napraviti iskorak.  

Kad kažete stabilnost, to podrazumijeva da je ono što je bilo do sada - u velikoj mjeri dobro. Zašto mislite da je Župa dobro mjesto za život danas?  
Župa dubrovačka je po statističkim pokazateljima jedna od najrazvijenijih općina u Hrvatskoj. To ne govorimo mi koji tu živimo, nego relevantni podaci. Imamo najveću školu u županiji s 930 djece, a već godinama riješenu jednosmjensku nastavu, čime se ne mogu pohvaliti sve općine i gradovi. Sva su djeca upisana u vrtić, njih 530 i nema liste čekanja. Socijalni programi su dosta dobro razrađeni, djeca imaju besplatne pokaze, pratimo studente i darovite učenike stipendijama, subvencioniramo prostore za pedijatra, ginekologa, fizijatra, nabavljamo opremu za nemoćne. Puno novaca ide za razne programe. 

Župa je specifična po tome što broj stanovnika raste, to je suprotno hrvatskim trendovima.  
Za 10-20 godina će Župa imati sve karakteristike grada, i po broju stanovnika i svemu drugome. Danas moramo razmišljati kako odgovoriti tim izazovima odnosno na koji način stvoriti urbani centar župe. Zato nam je ideja da na prostoru autokampa u Kuparima, a radi se o 80 tisuća kvadrata zemlje u vlasništvu države, napravimo idejno rješenje gdje bismo osmislili administrativno središte Općine, dom kulture, dom zdravlja, centralni trg, novu osnovnu školu i sve javne sadržaje koje grad treba imati. Život nam već postaje skučen i zato trebamo urbani centar na pristupačnijoj lokaciji.  

Kako onda Župu napraviti još i boljim mjestom za život? 
Možemo biti zadovoljni jer se napravilo puno, a sada je potreban iskorak kako bi se Župa i dalje razvijala jer znamo kako postoji i puno problema, pogotovo komunalnih. Upravo zbog te razvijenosti, privukli smo veliki broj mladih i obitelji, ali i turista, a infrastruktura kojom raspolažemo nije odgovorila na sve izazove.  Novi vrtić u Kuparima je u fazi projektiranja i nadam se da će se sljedeće godine započeti gradnja. Krenut ćemo u izradu projektne dokumentacije doma za starije na zemljištu u Kuparima, a prije toga ćemo tražiti mogućnost stvaranja dnevnog boravka za starije. Moramo razmišljati i kako zadržati mlade pa tražimo adekvatnu lokaciju za rješavanje pitanja poticajne stanogradnje jer Općina nema zemljište u svom vlasništvu gdje bismo mogli graditi. Pastoralni centar je u završnoj fazi projekta i kreće izgradnja, proširit ćemo školu, Županijska lučka uprava ide sa gradnjom lučice u Srebrenom. Trebamo napraviti projektnu dokumentaciju i zaštiti lučicu u Mlinima. U zgradi blagajne u Mandaljeni vidimo prostor za Kulturno-umjetničko društvo za kojega želimo da konačno dobije svoj prostor za kvalitetan razvoj. Pred nama je veliki investicijski ciklus, od prometa do kanalizacije jer su to dva ključna problema. Ključni problem nam je Čibača, najveće naselje koje vapi za rješenjem kanalizacijske mreže. Ono je projektirano i u fazi ishođenja građevinske dozvole, koju ćemo vjerujem dobiti za par mjeseci, pa bi se do kraja godine moglo početi s izgradnjom kanalizacije prema Čibači.  

Kad je realno za očekivati da će cijela Župa biti pokrivena kanalizacijskom mrežom? 
Što se tiče cijele Župe, projekt Aglomeracije radi Vodovod Dubrovnik u suradnji s Hrvatskim vodama i Općinom. Do kraja godine ili početka sljedeće, trebao bi biti gotov glavni projekt kompletne Župe dubrovačke. Na temelju toga će se kasnije ići u fazne realizacije. Projekt je vrijedan preko 50 milijuna eura za što će se trebati iznaći sredstva.  

Dakle poruka je kako kanalizacija jest prioritet, ali i da treba biti realan u shvaćanju kako to neće biti gotovo u jednom mandatu budućeg načelnika? 
Teško je očekivati da će se to napraviti u jednom mandatu. U programu nosimo niz projekata, ali treba znati da je rješavanje imovinsko-pravnih problema, glavnog projekta i ishođenje dozvole, jedan veliki dio rješenja svakog projekta. Projekt je jedno živo tkivo koje ima svoj početak, dinamiku i kraj. Nažalost, u nas su te dinamike duge. To je mukotrpan posao koji sam prošao i na Groblju Dubac. Najteži dio posla je upravo taj, riješiti imovinsko-pravne odnose i doći do građevinske dozvole. Kasnije je gradnja stvar izvedbe, ali i to je danas problem. 

Kada spominjete Groblje Dubac, kod vašeg imena se često stavlja znak jednakosti s projektom koji traje već desetljećima i rokovi završetka se stalno produljuju. Kako se osjećate kad vas se uzima kao krivca? 
Jako mi je neugodno to čuti, jer znam koja je silna energija uložena da se Groblje Dubac pokrene s mjesta. Nisam osoba koja bi odustala, uhvatio sam se posla i dovest ću ga do kraja. Ljudi me sada znaju pitati - ako odem za načelnika, tko će završiti groblje. Primarno, to je projekt Općine Župa dubrovačka i  nigdje ja ne idem. Ako budem izabran za načelnika, projekt ću dovesti do kraja.  
Najveća vrijednost Groblja Dubac danas je otkupljenih 130 tisuća kvadrata zemljišta, što je sve uknjiženo 1/1 i formirane građevinske čestice unutar obuhvata. Svi oni koji će nekad doći na moje mjesto i za 50 ili 100 godina budu htjeli graditi, trebaju samo izraditi projektnu dokumentaciju i tražiti dozvole. Mi smo obavili sav posao traženja vlasnika, i po 40 obitelji u jednoj parceli zbog otkupa, a tražili smo ih svuda po svijetu, u Brazilu, Italiji, Finskoj... Kad smo nakon godina otkupa, izrade projektne dokumentacije, infrastrukture, potpornih zidova i pristupne ceste, konačno krenuli u izgradnju prve faze 2020. godine, došla je korona i proračuni nisu to mogli financijski pratiti. Sve smo otegnuli do lipnja 2022. godine, a tada dolazimo u obrnutu situaciju – krećemo graditi grobnice, imamo novaca na računu i dozvole, međutim izvođač ima problem s radnicima i ne može pratiti dinamiku. De facto, mi ne možemo potrošiti novac koji imamo osiguran, dakle jedan paradoks. Koliko sam tome ja kriv? Ne smatram se krivim, sve sam napravio što sam mogao. Dapače, ishodio sam još jednu građevinsku dozvolu za proširenje nova dva grobna polja, a uskoro očekujem građevinsku dozvolu za nova četiri polja. Uvijek sam dva koraka ispred. Ne vidim da sam mogao išta više od ovoga napraviti, jedino što nisam napravio je – nisam obukao kombinezon i bio na miješalici na groblju. Ipak, razumijem ljude koji čekaju. Velika je većina svjesna situacije, jer i sami ne mogu ljudi naći meštra za učiniti banju, a kamoli za jedan ovako veliki projekt. Takvo je nažalost stanje na tržištu, ali dovest će se to kraju. 

Svi vidimo kako izgleda promet kroz Župu, gužve su ljeti strašne, a tranzitni promet opasan. Puno se o tome priča, ali ništa se ne mijenja. To je pitanje neodvojivo od pitanja trase brze ceste od grada do aerodroma. Grad je predložene inačice odbio, Županija zagovarala. Čijem ste vi stavu bliže? 
Magistrala je građena kad je u Župi bilo pet-šest automobila. Do danas je ostala u istim gabaritima, a mi u špici sezone u vršnom momentu imamo preko 28 tisuća vozila dnevno. Taj problem prometa nam onemogućava daljnji razvoj jer je i obična komunikacija unutar Župe, postala nemoguća. Teško se možemo uključiti u promet kad nema trenutka da nema nekog vozila na cesti i zato moramo tražiti rješenje, a jedino rješenje je brza cesta. Tehnička rješenja koja su bila ponuđena u zadnjoj studiji su i nama neprihvatljiva. Imamo dvije opcije u prostornom planu Općine, jedna je opcija poviše naselja u Postranju, a druga je opcija ispod, kroz Polje. Te trese o mnogomu ovise i o tome na koji će način pristup doći iz grada, hoće li to biti preko Omble ili preko Srđa. Smatram da moramo dobiti na uvid jednu i drugu varijantu, a onda u konstruktivnoj raspravi izabrati najmanje štetnu za Župu, u smislu devastacije prostora. Imali smo nedavno smrtni slučaj poviše grada kada se odronila stijena na magistralu, i svi razmišljamo da se ne daj Bože to ikad ponovi. To je jedno od problema rješenja koja su Hrvatske ceste ponudile. Prema njima, na padinama Malaštice i poviše Zavrelja pravili bi se usjeci u brdo, na mjestu gdje je erozija tla toliko velika, kamen bi tu svakodnevno ubijao nekoga. Nama je to neprihvatljivo. Taj dio bi trebalo rješavati tunelima, što više toga staviti pod zemlju. Niti opcija Postranja i Poljem nije bila dobro razrađena jer su predvidjeli nasipe, što bi blokiralo cestu i komunikaciju u baštine ljudima. Ako bi se išlo na donju varijantu, trebalo bi rješavati na stupovima i po mogućnosti sve ostalo 'utjerati' u tunel. Tako bi riješili promet, a ne bismo narušili vizualni identitet.  

To je projekt koji sigurno neće biti gotov još godinama. Postoji li rješenje za 'gašenje požara' do tada, je li gašenje semafora rješenje? 
Kad ugasimo semafore u Srebrenom ili na poslovnoj zoni, protok iz grada prema aerodromu je sigurno bolji, ali onda se ljudi iz Župe mogu 'ubiti', stati i čekati jer bude kolona do iza škole za uključiti se na magistralu. To je problem koji nas muči i ne omogućava normalan život. Teško je pronaći sklad da i Župljani i oni u tranzitu budu zadovoljni, zapravo na infrastrukturi koju imamo to je nemoguće. Zato moramo rješavati mrežu prometnica kroz Župu. Imamo dvije županijske ceste, od kojih je jedna cesta od semafora u Srebrenom, preko Mandaljene do poslovne zone gdje izlazi na magistralu. Druga je kroz Postranje i to je jedna žila kucavica za naselja. Sa županijskom upravom za ceste ćemo napraviti nekoliko kapitalnih investicija za poboljšanje tih cesta jer one svojim kapacitetom više ne udovoljavaju količini prometa. Moramo ih proširiti, napraviti nogostupe, javnu rasvjetu i raskrižja. Čeka nas gradnja i nekoliko novih lokalnih cesta. Prvenstveno mislim na naselje Brašinu prema Krstacu, jer Krstac broji veliki broj objekata, a promet leži na uskoj i krivudavoj cesti. Trebamo cestu od Brašine do Krstaca čime bismo aktivirali i veliko građevinsko područje koje je danas 'mrtvo' jer nema ceste. Druga cesta koju moramo izgraditi je od Zavrelja do Kostura, jer Kostur nema adekvatan pristup s magistrale. Moramo i proširiti Put Pera Kojakovića i izgraditi novu obilaznicu koja bi rasteretila promet kroz Čibaču. To su sve projekti koje  nosimo u svom programu i koje ćemo sigurno dijelom realizirati, pripremiti u svakom slučaju, a neke ćemo i završiti.  

Dugo ste bili usko vezani uz turizam, što mislite o projektu Kupari i turističkom razvoju Župe? 
Kupari su nekad imali veliki broj smještajnih jedinica, a ono što se planira danas je neusporedivo. Four season je brend koji još u Hrvatsku nije došao, a ako dođe u Kupare to će za cijelu našu zajednicu biti plus. Naravno da će takva 'mala destinacija', za sobom vući i druge stvari, pa ćemo morati raditi na tome da se i ostatak prilagodi tako visokoj kategoriji. Ne trebamo mi poboljšanja raditi samo radi gosta i hotela, nego prvenstveno zbog nas. I kada sam bio u Turističkoj zajednici govorio sam da uredimo Župu zbog nas, jer ako nama bude lijepo, bit će i onima koji dolaze. Znam da će se stvoriti problem s radnom snagom jer visokokategornici vuku za sobom i veliki broj zaposlenika, kojih mi, ruku na srce, nemamo u velikom broju. Vjerojatno će zato patiti neki drugi hoteli, jer će kvalitetna radna snaga poći u bolje uvjete. Imamo i hotele Plat koji su u završnoj fazi, idejno rješenje je usvojeno na Općinskom vijeću i to će biti jedan lijepi kompleks. Subrenum u Srebrenom također ide u izgradnju novog hotela, tako da Župi osim komunalnih i infrastrukturnih projekata, predstoji i veliki zamah u privatnim investicijama. Imamo i veliki potencijal za razvoj kulture, koji je do sad bio malo zanemaren. Stare lokalitete i arheološka nalazišta ćemo istraživati, obilježiti, urediti staze do njih i prezentirati ih lokalnom stanovništvu i turistima. Uz te lokalitete želimo potaknuti i sve OPG-ove kojih je sve više, da na trasi takvih staza nađu sebe s ponudom.  

Zamjerate li što stranačkom kolegi i dosadašnjem načelniku, Silviju Nardelliju? 
Ne nužno. Nardelli je dobro vodio Općinu i mislim da mu rezultati idu u prilog. Došli smo u situaciju kada je Župi potreban novi investicijski zamah, a on će se i dogoditi. Mogli bi sada reći kako su se neke stvari trebale prije, ali uvijek postoje objektivne okolnosti zašto nisu. U pozadini projekata se pojavljuje milijun problema koje treba rješavati, a ljudi to ne vide i ne mogu znati. Možda je više trebao komunicirati s ljudima i ukazivati zašto nešto jest ili nije još napravljeno.   

Znači li to da ćete vi biti bliži Župljanima, ako vas odaberu za načelnika? 
Nije Nardelli bio daleko, ali ja ću pokušati bolje komunicirati jer mislim da je to potrebno kako se ne bi stvarao lažni animozitet prema radu općinske uprave. Tamo rade vrijedni ljudi kojih nema puno i koji se nose s problemima koliko mogu. Prvo što želim uvesti je Župsko oko, aplikaciju dostupnu svima kojom bi mogli ukazati na neki problem jednim klikom. To je jedan od načina na koji se želim približiti ljudima. Osim toga, prometno redarstvo je nešto što nam je prijeko potrebno i što želim uvesti pod hitno. Uvjeren sam da to neće biti popularno, ali moramo uvesti red.   

Predsjednik ste Nogometnog kluba Župa dubrovačka. Iz prve ruke možete vidjeti kakva je sportska infrastruktura općine? 
Voditi jedan takav klub je teško i naporno, a to radim kao volonter deset godina. Znamo gdje je NK Župa bio prije deset godina, a gdje je danas. Zna nam se dogoditi da u jednom vikendu imamo 18 utakmica. Imamo 300 djece koja aktivno treniraju i imamo trenere koji ih vrijedno uče. Nije to stvar samo nogometa, nego i činjenice da nam djeca nisu na ulici ili uz kompjuter gdje se razvija nezdravo društvo. Stvorili smo dobre infrastrukturne uvjete, imamo glavni teren, veliki pomoćni teren, mali pomoćni teren i mali teren za vrtićki uzrast. Imamo iznimno kvalitetne uvjete sad, ali i izrađen glavni projekt izgradnje tribina i svlačionica. Dobili smo 2,1 milijun eura kroz ITU mehanizam, pred ishođenjem smo građevinske dozvole, ali problem je što će projekt koštati oko 5 milijuna eura, pa moramo pronaći način kako isfinancirati ostatak. Nećemo od toga odustati. Što se tiče ostalih sportova u Župi, imamo puno djece pa su svi klubovi opterećeni i trebaju im prostori. Posebno je problematično plivanje, odnosno vaterpolo jer se treniranje svede na par ljetnih mjeseci. Zato planiramo na prostoru Kupara izgraditi plivalište.  

Jedan značajan dio vašeg života je obilježila i Spiona. Kako na taj period gledate danas? 
To je društvo koje smo moj poslovni partner i ja, gradili iz ničega u teškim vremenima 90-ih. Iznimno sam ponosan na sve što smo s tom firmom napravili. U jednom trenutku je bilo zaposleno 105 ljudi. Nažalost, kao i brojni ljudi, ugovorili smo kredit u švicarskim francima i on nas je ubio. Pošli smo u stečaj i danas mi je to jedan veliki, po nekima, krimen, ali ja znam što se događalo i mogu jedino biti ponosan na sve nas i što smo u ono doba napravili. Da je Spiona preživjela švicarski franak, ne znam gdje bi nam bio kraj.