Što je primaljstvo? 
Primaljstvo je samostalna i odgovorna zdravstvena struka, bliska sestrinstvu, ali ujedno i potpuno jedinstvena. Primalja je visokoobrazovana zdravstvena profesionalka koja najčešće djeluje kao dio medicinskog tima, ali posjeduje vlastite kompetencije i područje autonomnog djelovanja. Primaljska kompetencija uključuje edukaciju trudnica i obitelji o pripremi za roditeljstvo i porođaj, savjetovanje o dojenju i ranom roditeljstvu, utvrđivanje trudnoće, vođenje fiziološke trudnoće i fiziološkog poroda, pravovremeno prepoznavanje patoloških promjena tijekom trudnoće i poroda, uz obavezno obavještavanje liječnika, izvođenje epiziotomije i šivanje ruptura. Primalja sudjeluje u skrbi kod patoloških trudnoća, operativnih zahvata i složenih poroda, vrši preoperativnu pripremu i postoperativnu njegu, te primjenu propisane terapije, nadzor zdravog novorođenčeta i pravovremeno reagiranje na znakove mogućih komplikacija. Prati majku kroz babinje, savjetuje ženu za ginekološke preglede i skrb ženi tijekom cijelog njenog reproduktivnog razdoblja, uključujući i vrijeme dojenja, koje prema preporukama može trajati do treće godine života djeteta. Empatičan pristup i skrb s poštovanjem ključne su vrijednosti primaljstva. Cilj je osnažiti ženu i obitelj kroz cijelo iskustvo trudnoće, poroda, babinja i ranog roditeljstva. 

Mogu li žene koristiti tu mogućnost kontakta s primaljom kroz reproduktivni period, u trudnoći, pa onda i tri godine nakon poroda? Ima li vas dovoljno za takvu vrstu usluge? 
U idealnim uvjetima, žena bi imala svoju primalju kroz cijelu trudnoću, porod i babinje, a savjetovala bi je i u kasnijim fazama majčinstva, uključujući dojenje koje može trajati i do treće godine djetetova života. Takav model skrbi već postoji u nekim europskim zemljama. U Hrvatskoj aktivno radimo na tome da jednog dana postane standard i kod nas jer zbog manjeg broja dostupnih primalja, ta mogućnost sada nije u potpunosti ostvariva. Međutim, ulažu se veliki napori kako bi se stanje poboljšalo. Povećavaju se upisne kvote u visokoškolskom obrazovanju za primalje, a u planu su i novi studiji. Primalje su stručnjakinje koje ne liječe bolest, već prate fiziološke procese trudnoće, poroda i babinja kod zdravih žena. Naša vizija je da svaka žena u budućnosti ima mogućnost odabrati svoju primalju koja će je voditi, savjetovati i podržavati kroz cijelo reproduktivno razdoblje. Primaljstvo u Hrvatskoj je na putu razvoja, a svaka nova generacija primalja čini nas korak bližima tom cilju. 

Primalja je ono što u narodu zovemo babica? Smeta li vam taj naziv? 
Jest, primalja je babica i meni osobno taj naziv ne smeta. Simpatično mi je kad me zovu babica. Vjerujem da je isto i kod većine kolegica.  

Zanimljivo je i da ste jedna od rijetkih, a zapravo možda i jedina struka unutar medicine za koju ljudi obično imaju samo riječi hvale.  
Uglavnom nas hvale i mislim da je u nas ekipa stvarno dobra. Naravno da dođe do momenta kad se ljudi potroše. I samoj mi se dogodi da u jednom trenutku toliko 'zacrnim', psihički se potrošim i to je trenutak kad treba stati i otići na odmor.  

Kada razmišljamo o 'babicama', uglavnom ih smještamo na odjel rađaone, dok traje porod. Čini se kako je sve drugo što radite nekako ostalo 'u sjeni'. 
Iako nam je to primarni, a vjerojatno i najdraži dio posla, primalje ipak nisu samo u rađaoni. Zapravo je cijeli ginekološko-porođajni odjel – odjel primalja uključujući u to i dječju sobicu i ginekološku operacijsku salu, te odjel za planiranje obitelji. Prije je situacija zaista bila takva da su sve primalje bile u rađaonama, jer ih jednostavno nije bilo dovoljno na tržištu pa je prioritet bio popuniti rađaonu, dok su na odjelima ginekologije i rodilišta radile medicinske sestre. Danas sve više idemo prema tome da na odjelima rade samo primalje iako moram naglasiti da su sestre koje rade na našem odjelu stvarno izvrsne. Kao što je navedeno u kompetencijama u Europi primalje vode zdrave trudnoće, jer su educirane prepoznati bilo kakav problem i usmjeriti trudnicu ginekologu. Kod ginekologa se ide samo u slučaju kada trudnoća nije uredna, nego postoji nekakav rizik.  

Znači li to da primalje u svijetu obavljaju ono što kod nas rade ginekolozi? Svi pregledi i ultrazvuci koji se rade svaki mjesec u trudnoći, a nekad i češće? 
Ne znam je li negdje drugdje u svijetu praksa kao kod nas na Balkanu, gdje se ultrazvuci rade svaki mjesec. U stvari po literaturi  ultrazvuci su  u fiziološkoj trudnoći obično potrebni eventualno tri puta u trudnoći. Kod nas je praksa jednostavno takva, a primalja i nema dovoljno da bi vodile trudnoće, pa za sada ostaje na ovome kako je danas. 

Znači li to, kada bi se povećao broj primalja i omogućilo im se vođenje trudnoća, da bi posljedično djelomično riješili i preopterećenost ginekologa kojih također nedostaje?  
Moguće da bi se rasteretili ginekolozi, koji se sada bave i zdravim i patoloških trudnoćama, tako da primalje vode zdrave trudnoće, a da se njima upućuju patologije. Naše su kompetencije zakonski čak i dobro uređene jer je bilo potrebno urediti ih prilikom ulaska u EU, ali nisu primijenjene u praksi. Da bi praksa funkcionirala, trebalo bi dobro uhodavanje, reorganizacija rada i edukacije. Međutim, moram naglasiti da je naša suradnja s liječnicima stvarno odlična. Timski smo igrači i odnos nam se temelji na obostranom povjerenju.  

Kako izgleda radni dan primalje? 
Ovisi gdje se nalazimo - na odjelu, u rađaoni... Mi mlađe uglavnom cirkuliramo tijekom godine, idemo na ginekologiju, rodilište, rađaonu, da se dotaknemo svakog dijela, čak i ambulante. Starije kolegice nakon nekog vremena odaberu gdje će biti stacionirane. U rađaoni je nekad 'luda kuća', a nekad mirno. Ipak je ovo Dubrovnik pa nema velikog broja poroda, a dogodi se i dana da nema poroda uopće. Nažalost, broj poroda je u padu, ali smiješno je kad dođe prva žena, i onda ih odjednom stiže još pet. A sutradan nema nijedne. Raspored nije baš uvijek predvidljiv. Prednost dubrovačke bolnice i jest to što nemamo preveliki broj poroda pa se možemo više posvetiti svakoj ženi. Jako je bitna veza koju uspostave primalja i rodilja.  

Kakvi su uvjeti za rodilje u dubrovačkoj bolnici? 
Što se tiče privatnosti i osobnog pristupa, to je nešto što najčešće možemo osigurati. U većim gradovima to može biti jer izazov zbog velikog obrtaja posla i velikog broja poroda. Primalja je malo, pa u velikim rodilištima često ne uspijevaju stvoriti osobni odnos sa ženom, dok u Dubrovniku najčešće imamo privilegiju postići ga. Što se tiče samih uvjeta, rađaone i kreveta, sve je vrlo zrelo za promjenu. Ipak, svi se trudimo raditi s ljubavlju u onim uvjetima koje imamo.  

Dolaze li tate na porode? Ima li istine u onoj priči da znaju pasti u nesvijest? 
Dolaze – i ponekad stvarno padnu u nesvijest, pa onda imamo više posla oko tate nego oko rodilje. Ali, ako je tata samovoljno odlučio ići na porod i ako je pripremljen na sve što porod nosi, mislim da ne postoji ljepša stvar za obitelj. Uvijek me najviše dirnu porodi gdje su oba roditelja prisutna jer tada i majka lakše oslobodi svoje emocije. Kada oni plaču, plačem i ja jer je stvarno dirljivo prisustvovati stvaranju nove obitelji. Svakako dobra edukacija na provjerenim mjestima smanjuje mogućnost nesporazuma u rađaonici. 

Može li primalja biti dobra primalja ako nema djece, odnosno ako nije i sama rodila? 
Mislim da može jer za ovaj posao je svakako nužna empatija. Nagledamo se najrazličitijih priča, od najsretnijih do najtužnijih trenutaka u životu ljudi. Naš cijeli posao je jedan veliki kontrast jer u jednom danu možemo doživjeti najveću sreću i najveću tugu. Treba znati biti prisutan u tom momentu. U tim našim kvadratima, vidimo cijeli jedan krug života.  

Je li vas nekada nešto toliko pogodilo da ste poželjeli promijeniti posao? 
Uvijek me pogodi kada se stvari ne odviju kako treba i kada žena izgubi dijete. To su stvari na koje se čovjek nikada ne navikne. Uvijek mi je teško i bez obzira koliko puta ću to doživjeti, osobno mislim da nikad  ne postaje lakše. No, s vremenom naučimo zatomiti osjećaje jer  ne može nam biti gore nego onoj ženi kojoj se to događa, treba znati ponekad i potisnuti ono što osobno proživljavaš kako bi njoj bio maksimalna podrška i utjeha onoliko koliko je to moguće. Kao što sam prethodno rekla najveća sreća i najveća tuga u istom danu. Treba se znati nositi s tim i To je jedan rollercoaster emocija koji jako potroši čovjeka i zato je važno redovito imati odmore i predahe. Bilo bi važno u zdravstveni sustav uvesti Superviziju koja je normalna u EU a koja pomaže primaljama nositi se sa svakodnevnim stresom i tugom. 

Zanimljivo je o tome razmišljati. Ne smijete biti hladne jer posao zahtjeva empatiju, a onda ta empatija sa sobom nosi novi set problema - kako se ipak distancirati od tuđe tuge zbog svega ostalog što čeka.  
Teško je naći tu sredinu. Naša je struka specifična i primaljstvo zaista jest poziv. Kad se zaljubimo u ovu struku i proživimo je, ne možemo prestati biti primalje. Ja ne mogu prestati biti primalja. Primalja sam i kad sam doma s djecom i kad sam na poslu i kad nisam na poslu. Uvijek sam primalja, jer je to saživjelo sa mnom i postalo dio mene. Nitko nije spreman i nitko nas ne pripremi na teške trenutke. Na studiju se priča i o patologiji, ali sve je više koncentrirano na pozitivni dio. Kad dođeš na posao i suočiš se prvi put sa ženom koja je imala gubitak, tko ti može reći što joj reći? Tko može izabrati riječi?  

Dijelite li se na odjelu na one koji su 'spretniji' s riječima i emocijama u takvim trenucima? 
Ne, mogu samo reći da svatko  to prolazi na svoj način, nema nas dovoljno za podjele, a ne bi bilo niti korektno. Međutim mogu reći da meni osobno nakon nekog iskustva koje mi je teško palo uvijek pomogne razgovor s kolegicama koje su već prošle slično ili isto, te nakon njihove podrške uvijek bude lakše.   

Kakva je onda perspektiva za brojke u budućnosti? 
U Hrvatskoj ukupno ima 2500 primalja, a od toga tijekom 10 godina trećina ide u mirovinu. Kapaciteti fakulteta će stvoriti samo 300 novih prvostupnica primaljstva. Upisne kvote se popune, ali su male. Trebalo bi otvoriti još fakulteta i na tome se radi. Najpraktičnije bi bilo da se otvori više upisnih mjesta i više fakulteta, da se cure ili dečki educiraju.  

Ima li muških u primaljstvu? 
Jako malo, ali ih ima. Nije popularna struka među muškima, ali mislim da je važno mlade educirati. Ljudi moraju biti svjesni da bez primaljstva ne možemo, to je jedan od najstarijih poslova na svijetu i nema kulture u kojoj primaljstvo nije prisutno. Svijet bez nas ne može funkcionirati i to treba shvatiti.  

Kako ste se vi odlučili postati primalja? 
Dolazim iz obitelji gdje su svi bili vezani uz medicinu. Htjela sam biti umjetnica i strašno sam dvojila između umjetnosti i medicine. Na kraju sam se opredijelila za medicinu. Od malena me to vuklo. Sjećam se da me kao dijete fascinirao presjek trudničkog trbuha kojeg sam vidjela u Faktopediji. Sjećam se kao danas koliko mi je srce lupalo i koliko mi je uzbuđenje ta slika izazvala. Sjećam se i kada me mama za ruku vodila u bolnici i jedna žena mi je prišla i rekla kako me ona porodila. To mi je tada bilo potpuno fascinantno i tad sam prvi put pomislila kako želim biti babica kad budem velika. Nije mi primaljstvo bilo najveći san kroz pubertet, ali kasnije mi se sve više pojačavalo. Danas radim s tom babicom koja me porodila.  

Puno ste truda, rada i upornosti uložili da postanete primalja, s obzirom na to da ste studirali s dvoje male djece.  
Ne znam kako to uopće opisati, bilo je strašno teško. A sad opet studiram, na magisteriju sam primaljstva. Kad mi je mlađa kći imala godinu dana, krenula sam na fakultet u Mostaru i to mi je cijelo razdoblje kao u magli. Imala sam ogromnu želju i volju, i možda sam baš zato bila među boljima na fakultetu. Učila sam doslovno po cijele dane. Tri godine mog života bile su samo – učenje. Bila sam užasno opterećena da sve položim iz prvog pokušaja. Mislim da me upravo to što sam imala djecu najviše tjeralo da završim sve čim prije. 

I stanovništvo se u zadnje vrijeme mijenja, puno nam dolazi stranih radnika. Vjerojatno se i to vidi u rodilištu?  
Da, već smo ih dosta porodili. Naravno, brojke se ne mogu usporediti s 'domaćim' porodima, ali ima ih. S njima je posebna priča jer već na početku nailazimo na jezičnu barijeru. Neke žene već pomalo i 'nabadaju' hrvatski, neke govore engleski, a neke ne pričaju uopće - tada se sporazumijevamo rukama i nogama, a uključi se i Google prevoditelj. No, razlike nisu samo jezične. Primjerice, mislim da ćemo se sve više susretati i s različitim rasama što bi moglo biti izazovno s obzirom na to da je sustav u početku stvaran imajući na umu samo bijelu populaciju. Ipak, mi moramo biti spremni na sve razlike i zato se treba educirati.