INTERVJU ANTE KOLUNĐIJA 'Ništa ne zamjeram vozaču zbog kojega sam završio u kolicima, cilj mi je nastup na Paraolimpijadi'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Nedavno je na terenima u Lapadu bila promocija tenisa u kolicima. Ante Kolunđija pružio je sjajan otpor najboljem hrvatskom tenisaču Anti Joskiću

Ante Kolunđija doživio je prometnu nesreću s motorom u kojoj nije bio kriv. Iako brzina nije bila velika, niti udarac jak, završio je u kolicima. Počeo je trenirati tenis, a često nastupa i u polumaratonima.

Kakvo vam je trenutno zdravstveno stanje? Možete li se ikako kretat bez kolica?

Većinom sam u kolicima, oko 95 posto vremena. Ponekad se pokušam kretati bez kolica, više sebi za dušu. Primjerice u našoj obiteljskoj kući znam se popet iz prizemlja na kat pomoću ortoza i rukohvata. To je jedna vrsta terapije, trebalo bi to i češće pokušavati, ali nekada mi se ne da (smijeh). Više ne idem u Polikliniku Glavić na rehabilitaciju, nego odlazim u teretanu u sklopu treniranja tenisa. U teretani radim većinom gornji dio tijela, a nekad i noge.

Imali ste prošlo ljeto operaciju leđa?

Da, to me prilično unazadilo. Kralježak koji mi je puknuo u prometnoj nesreći fiksiran je sa šipkama, šarafima i pločicom za dva donja i dva gornja kralješka. Inače se s vremenom to može micat ili ne ovisno je li nekome smeta. Meni su najednom počeli jaki bolovi i magnet je pokazao da se sve zagnojilo, pa sam hitno operiran. Nakon operacije četiri mjeseca sam dolazio k sebi.

Stradali ste u prometnoj nesreći i niste bili krivi. Je li vam se vozač poslije nesreće ikad javio?

Riječ je o momku od dvadeset i pet godina albanskog državljanstva koji je ovdje nešto radio na građevini. Nikad mi se nakon nesreće nije javio, niti je pitao kako sam.

Kakve osjećaje imate prema njemu?

Apsolutno mu ništa ne zamjeram, svakome se može dogoditi. Bilo je slučajno i ja sam to tako prihvatio. Neka se i meni dogodi da u prometu nešto zablesim, pa uopće ne znam jesam li prošao kroz crveno. Jednostavno splet okolnosti. Niti su brzine bile velike, niti sam strašno pao. Nisam imao niti jednu ogrebotinu, ali eto kralježak je puknuo i završio sam u kolicima. Netko se opet strašno polomi u prometu i bude cijeli u gipsu, ali na kraju se potpuno oporavi.

Možete sada voziti?

Da, i puno mi pomaže, jer nikoga ne maltretiram da me preveze. Auto je prilagođen osobama s invaliditetom, i gas i kočnica su na ručnoj poluzi, a mjenjač je automatski. Sam mogu ući u auto i sklopiti kolica, naravno ako ima dovoljno mjesta na parkingu.

Kakvi su Dubrovčani po pitanju parkiranja na mjesta za osobe s invaliditetom? Jesu li s vremenom postali svjesniji?

Ne znam što bih rekao. Daleko je od idealnog. Znam nekad nekoga vidjeti kako nepropisno parkira, i pitam ga zašto to radi, a on mi kaže da je samo na trenutak stao, pet minuta. Što to meni znači kada vidim da je mjesto zauzeto? Ja ne znam hoće li ostati pet ili pedeset minuta, samo produžim dalje. Najveći problem je na Pilama. Motori često zauzmu parkirno mjesto, jako je teško izaći iz vozila. Prošlo ljeto sam upozorio komunalne redare, a oni su rekli da samo mogu napisati kaznu, jer ne postoji pauk koji diže motore.

Jeste li se prije nesreće bavili nekim sportom?

Kao mali sam igrao razne sportove, ali nisam baš nešto ozbiljno. Najviše sam volio nogomet i najduže ga trenirao, ali sam u šestom osnovne imao probleme s koljenom i dugo bio na štakama, pa sam prestao. Kasnije sam igrao badminton, oprobao sam se i u judu, ali nikad nisam igrao tenis, iako mi je bila želja.

Pa kako sad baš tenis?

Tenis u kolicima je nekako najsličniji pravom tenisu. Također, to je najpopularniji i najbrojniji sport u kolicima. Također, riječ je o individualnom sportu, pa ga je jednostavnije trenirat u manjem gradu nego primjerice košarku gdje treba čitava momčad. Super je što se može igrat s bilo kime, primjerice s vama, znam da ga igrate.

Slobodno me zovite ako vam treba netko za trening.

Uskoro ću početi s vama igrati i ligu dole u Gospinom polju, to mi je super, jer tako igram protiv različitih stilova. Inače, treninzi su mi svaki dan.

Napredak vam je ogroman. Nedavno ste u Lapadu imali promociju tenisa u kolicima gdje ste namučili najboljeg hrvatskog igrača Antu Joskića koji je među šezdesetak najboljih na svijetu.

Jako sam zadovoljan kako sam odigrao. Bio mi je i pritisak, jer je bilo puno publike, više nego što sam očekivao. No najvažnije je da smo promovirali tenis u kolicima koji je jako atraktivan sport sa spektakularnim poenima. Puno ljudi mi je iza meča reklo kako su iznenađeni na kojoj se razini igra. Nisu mogli vjerovati o kojim se udarcima radi plus što se trebaju voziti kolica. Tko mi ne vjeruje neka pogleda najbolju desetoricu na svijetu.

Igraju se i Grand Slamovi.

Problem je što se igra u isto vrijeme kada i 'normalni' Grand Slam, pa zbog manjka termina je nastupalo samo 8 ljudi. Ipak planira se povećanje na 16 i vjerojatno će u budućnosti još rasti. Ipak dobro je da se igra, posjećenost mečeva je sjajna.

Postoje li neke kategorije igrača s invaliditetom? Može li primjerice tenis u kolicima igrati i netko s oštećenjem, ali tko ipak hoda?

Može, iako je malo nepravedno. Recimo ja imam oštećenje leđne moždine, a netko tko nema u prednosti je, jer može jače udarati lopticu, iako svi mi igramo u kolicima. Ne bi se smjelo puno rascjepkat kategorija radi atraktivnosti, iako možda bi trebala biti mala podjela na one koji ipak ponešto mogu samostalno hodat i one koji uopće ne mogu. I treća bi mogla biti na one koji imaju i poneka oštećenja ruku. Opet ponavljam ne smije se previše dijeliti, jer onda nije toliko atraktivno. Trebalo bi naći pravednu mjeru. Sada većina najboljih tenisača u kolicima ipak može ponešto samostalno hodat.

U kakvim kolicima se igra?

Riječ je o posebnom kolicima koja su poprilično skupa. Moja primjerice dođu 57 tisuća kuna, zahvaljujem se prijateljima i poznanicima koji su mi donirali sredstva za kupnju. Kotači su im kosi pa su okretnija, naprijed su dva i nazad jedan kako bi se smanjila mogućnost pada.

Prati li vas Grad Dubrovnik u vašoj sportskoj karijeri?

Jako sam zadovoljan dobivenim sredstvima. U koroni je bilo nešto poteškoća, ali sad je super. Pokrivaju nam troškove. Kako sve više napredujem, trebat će više sredstava za pokriti više turnira, nadam se da će prepoznati moj trud.

Jesu li u Dubrovniku pristupačni tereni za treniranje?

U Gospinom polju baš i ne, ali u Lapadu nije loše sada kada smo postavili dvije drvene rampe.

Kakva je tehnika udarac tenisa u kolicima? Je li se ponešto razlikuje, posebno bekend?

Bekend je najspecifičniji, lakat se mora skroz okrenuti zbog položaja sjedenja. Inače, igra se jednoručni bekend, jer nema vremena za dvoručni zbog guranja kolica. Što se tiče same taktike, i tu se razlikuje. Većinom se igra s osnovne linije, rjeđe se izlazi na mrežu zbog lakšeg lobanja. Naravno da se često igraju kratke lopte gdje protivnika tjeraš da ide naprijed.

Trenutno ste 210. igrač svijeta i član reprezentacije. Koji su ciljevi?

Nadam se da ću nastupati za reprezentaciju na Svjetskom kupu što je ekvivalent Davis cupu. Nedavno sam nastupio na međunarodnom turniru u Splitu gdje sam u prvom kolu dobio Dražena Mikšića koji mi je konkurencija za mjesto u reprezentaciji. Imao sam strašan pritisak uoči tog meča. Prvi set sam izgubio, ali kasnije sam se uspio vratiti i pobijedio sam 7-5 u trećem. Pao mi je kamen sa srca. U drugom kolu sam izgubio od Austrijanca Josefa Rieglera, prošlogodišnjeg pobjednika turnira.

Vidite li se jedan dan na Paraolimpijadi?

Naravno. Ne znam koliko će to biti moguće dogodine, ali jedan dan se svakako vidim i to mi je veliki cilj.

Tenis je mentalno strašno zahtjevan sport. Kako stojite s demonima u glavi?

Bolji sam danas nego prije godinu, godinu i pol. Stalno nastojim raditi na mentalnoj snazi i vidim po smanjenoj količini psovanja da mi ide (smijeh). Do sada sam razbio samo jedan reket (smijeh). Educiram se po tom pitanju, čitam i napredujem. Naravno sve to ide zajedno s iskustvom i taktičkim osjećajem. Najgore je u tenisu što si sam i kad upadneš u crnu rupu, teško se iskobeljati, samopouzdanje ispari, nema suigrača da te podignu.

Koliko je komplicirano iz Dubrovnika putovati na turnire?

Nije Dubrovnik na nekoj vrhunskoj lokaciji, naravno da je ovima iz Zagreba puno lakše. Ipak, Hrvatska obzirom da je mala zemlja, ima dosta međunarodnih turnira tenisa u kolicima, čak sedam. Ovo ljeto veselim se nastupu u Umagu u sklopu ATP-ja. Bio sam i prošle godine, nažalost nisam gledao finale Alcaraz - Sinner, ali bilo je sjajno. Bili smo smješteni u zajedničkom hotelu i skupa smo išli u restoran. Ove godine dolazi Stan Wawrinka i sigurno će opet biti spektakl. Također na jesen će u Dubrovniku biti državno prvenstvo za tenisače u kolicima.

U gradu nije baš razvijen sport za osobe s invaliditetom.

To je u biti dobra vijest. Možda vam se to tako ne čini, ali nema previše osoba s invaliditetom pogotovo mlađih (ne uključujući cerebralnu paralizu op.a.). Ja ih sada mogu nabrojati na prste jedne ruke, što je u biti sjajno jer ih nema puno. Mihovil Španja radi na bazenu, ali to je više rehabilitacijsko plivanje, a ne sportsko.

I ove godine ste nastupali na dubrovačkom polumaratonu. Kakvo je bilo iskustvo?

Da, volim te maratone, a posebno je lud onaj u Zadru (Wings for Life). Tamo je princip da nema cilja, nego automobil krene pola sata iza trkača i svako malo ubrzava. Kada vas stigne, morate stati. Prošle godine sam prošao 23 kilometra prije nego me stigao. Sve sam prošao sam, nitko mi nije pomogao i bio sam pobjednik što se tiče trkača u kolicima. Imao sam veliku krizu na 15.,16. i 17. kilometru. Glava je stalno govorila da stanemo, ali ipak sam nekako uspio dalje. Najgore je što ne znaš gdje je auto, stalno misliš da će te dohvatiti (smijeh).

U Dubrovniku je na polumaratonu zeznut uspon preko suda na samom kraju utrke.

Kada sam prošle godine nastupao, mislio sam da će mi trebat pomoć, ali nije. Ove godine je čak lakše sve skupa prošlo nego sam mislio, stvarno je bilo super. Na kraju je nevjerojatan osjećaj kada uđeš na Stradun u cilj. Baš ono spektakl, ne znam s čime bih usporedio taj bljesak emocija.

Maro Marušić

Popularni Članci