Nakon nedavne objave dijela iskustava vodećih dubrovačkih odvjetnika-medijatora, Dubrovački dnevnik se obratio sucu Visokog trgovačkog suda RH i predsjedniku Hrvatske udruge za medijaciju (HUM) Srđanu Šimcu. Kao međunarodno priznati stručnjak i trener medijatora, sudionik je oko pet stotina medijacija i autor brojnih stručnih članaka te doktorske disertacije “Mirenje (medijacija) kao generator promjena u pravnom sustavu i pravnoj profesiji“. Pravni eksperti za suca Šimca kažu kako se nalazi na medijacijskim listama u Londonu, Beču, Rimu i Washingtonu. Navode kako “ima ogromno iskustvo u pomaganju i poboljšanju komunikacije te u rješavanju konflikata i sporova, kao i u ranom upravljanju njima“, što postiže permanentnim educiranjem više stotina sudaca i odvjetnika koje je podučio umijeću medijacije, pregovora i upravljanja konfliktima, posebno onima na radnom mjestu. 

Kada je i kako započelo uvođenje medijacije u hrvatske sudove i kako biste opisali prve godine razvoja medijacije u hrvatskom pravosuđu? 

Godine 2006. se, na poticaj EU, započelo s Pilot projektom uvođenja medijacije u hrvatskim sudovima. To je bilo sjajno vrijeme za medijaciju, projektom je bilo obuhvaćeno devet sudova, među kojima Trgovački sud u Zagrebu, Općinski građanski sud u Zagrebu, Općinski sud u Rijeci, Općinski sud u Slavonskom Brodu i još neki. Već 2007. je medijacija prvi put službeno uvedena i u drugostupanjski, Visoki trgovački sud RH. 

Nemam podatke o medijacijama u sudovima, ali ih ima Ministarstvo pravosuđa RH.  Tih prvih godina kada je medijacija u sudovima imala snažnu podršku, ostvareni su sjajni rezultati, osobito u navedenim sudovima. No, od 2013. i ulaska u EU, podrška medijaciji u hrvatskim sudovima značajno je oslabila, pa time i rezultati u tom pogledu.  

Kakva je uloga medijacije u pravosuđu i koliko može rasteretiti sustav? 

Ideja je bila da se sudovi pretrpani predmetima rasterete rješavanjem dijela predmeta u medijaciji i da se strankama na izbor ponudi učinkovitiji postupak. Tako su stranke dobile priliku upoznati se s medijacijom i njenom učinkovitošću te pogodnostima za njih. Vjerovalo se kako će se uz dobru praksu, s vremenom, postići da se medijacija sve više koristi izvan sudova, umjesto ili prije podnošenja tužbe. Premda smo kasnije dobili odredbu u Zakonu o parničnom postupku, da sudac u parnici ne samo da može predložiti strankama medijaciju, već i im može i naložiti da idu u medijaciju pod prijetnjom gubitka daljnjih parničnih troškova ako to odbiju, u hrvatskim se sudovima nije mnogo toga dogodilo u smislu povećanog broja medijacija bilo u sudovima ili izvan njih. 

Kakve su reakcije stranaka u postupku, kako se to sve pokazalo u praksi?  

Praksa je pokazala kako medijacija u sudovima ima smisla samo ako se provodi kvalitetno, onako kako se medijacija provodi izvan sudova. U svim slučajevima kada su se medijatori na izniman način posvetili strankama u medijaciji, a među njima postoje i prave “medijske zvijezde“, postotak uspješnosti nagađanja je visok, a zadovoljstvo stranaka s tako pruženom uslugom visoko. Rado se sjećam sjajne izjave jedne od stranaka nakon nagodbe u medijaciji u Visokom trgovačkom sudu RH: “Medijacija u ovom sudu mi je sasvim vratila povjerenje u hrvatsko pravosuđe“. Medijacija nosi upravo takav potencijal, ne samo za učinkovitost u rješavanju sporova i zadovoljstvo stranaka s načinom njihova rješavanja, već je i sjajni alat za izgradnju uzajamnog razumijevanja i povjerenja između sudova i pravne profesije s jedne strane te korisnika njihovih usluga i javnosti, s druge strane. 

No, što u situaciji kad su hrvatski suci opterećeni brojnim spisima?  

Sudska medijacija se zbog opterećenosti sudaca-medijatora redovnim poslovima i pritiskom na njih da ostvare rezultate (normu), ponekad se čini kao na svojevrsnoj “tvorničkoj traci“, često se nije pokazala djelotvornom, jer za postupak medijacije treba posvetiti vrijeme, trud i posebna znanja da bi stranke u njoj uspjele doći do nagodbe i okončanja spora. Suci - medijatori to najčešće jednostavno nisu u stanju sebi priuštiti. Uz to, najveći broj sudaca i sutkinja zasad nije posebno zainteresiran za medijaciju. Jednostavno smatraju da to nije njihov posao. Njihov posao je suditi. I svi oni koji tako misle, u pravu su. Da bi medijacija u sudovima doista uspjela, medijacijom se u sudovima trebaju baviti suci i sutkinje medijatorice koje su voljne, koje razumiju i vole medijaciju te koji će joj se uz redovni posao, s punom energijom i entuzijazmom posvetiti. Ona je dio njihovog redovnog posla i taj se posao također vrednuje i svrstava u njihove rezultate. I veoma je osobno i profesionalno ispunjavajući.  

Dobra je vijest da je u 2023. proveden veliki projekt Ministarstva pravosuđa - edukacije sudaca o medijaciji, u kojem je obučeno i do 300 sudaca i sudskih savjetnika za medijatore. To je potencijalno veliki vjetar u leđima medijaciji u sudovima i izvan njih, no nemam podatke je li se iznimni entuzijazam sudaca koji su završili tu obuku i njihovo oduševljenje za medijaciju, pretočio u praksu. 

Što je cilj inicijative EU? 

Cilj i zadaća naše društvene zajednice, a takve inicijative dolaze od EU, je pozvati građane da preuzmu odgovornost za rješavanje svojih konflikata i sporova, umjesto da se za njihovo rješavanje isključivo obraćaju državnom sudskom aparatu koji im u tom slučaju (zbog broja predmeta) ne može osigurati učinkovitost. U tom pogledu medijacija je sjajan alat koji svim građanima i organizacijama sa sporovima može iznimno pomoći. Ona im pruža uslugu po mjeri čovjeka, sasvim drugačiju od one koja predstavlja samo nastavak njihove početno započete međusobne borbe u konfliktu. Zato medijaciju često zovu “pravdom s ljudskim likom“. Najveći oblik pravde koji mogu postići sudionici spora, u pravilu nije onaj koji će im nametnuti netko treći, već onaj u čijem kreiranju oni aktivno i izravno sudjeluju. A da bi to uspjeli, nužna im je pomoć. Medijacija je prava prilika za sve uključene u svijet rješavanja sporova, stranke, pravne i druge profesionalce, sudove te za cijelo naše društvo. Ona ne može i neće nikoga zamijeniti, već predstavlja samo još jednu mogućnost između više njih koje stranke imaju pravo izabrati. 

Drugim riječima, bolja je nagodba, nego rat.  

Bez izravnog iskustva s kvalitetnom medijacijom i medijatorima, nije jednostavno ljudima u eskaliranom konfliktu u kojem su se zarobili, a ni profesionalcima koji ih zastupaju, apriori prihvatiti da je možda medijacija baš pravo rješenje za njih. Čini im se da se baš sve pokušalo i da ne ide. U tim pokušajima, u kojima zapravo nisu tražili rješenje koje paše, i jednima, i drugima, već su se samo na sve agresivniji način natjecali oko toga tko je od njih u pravu, vrlo su naudili jedni drugima. Zato im se čini da im je sud ostao kao jedina opcija – put uz koji žele silom dokazati na drugoj strani da su baš oni u pravu. Pri tome im zapravo nitko na pravi način ne kaže što ih sve čeka u sudskom postupku, a oni često u tom “ratnom“ modu to ne žele ćuti. I što se dogodi? I ne okrenu se, a nađu se zarobljeni u dugotrajnoj parnici nad kojom ni u jednom pogledu nemaju kontrolu. Od trenutka kada su dopustili sebi da uđu u sudski sustav (često moraju, a još češće ne), izgubili su svaku mogućnost da svoj spor riješe istim zajedničkim snagama.  

Znači, medijaciju treba jače poticati? 

Medijaciji i stranama u konfliktima ili u sudskim sporovima, umjesto “tihih otpora“ s mnogih strana, treba značajna podrška. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je što veći broj ljudi i profesionalaca izložiti medijaciji (doći do kritične mase). Kada u tome uspiju, za njih više ništa ne ostaje isto, o čemu svjedoče brojna svjedočanstva. Svakodnevno se na tome radi, u čemu prednjači Hrvatska udruga za medijaciju (HUM). Inače, u Hrvatskoj sudski sporovi traju prosječno 1.000 a medijacija 38 dana, dok u HUM-u od prijedloga za medijaciju od nagodbe medijacija prosječno traje 29 dana! Čak 50 posto medijacija završi nagodbom na prvom (i jedinom) medijacijskom sastanku koji traje prosječno do 5 sati, dok 70-80 posto medijacija u HUM-u završava nagodbom. U mnogim medijacijama koje su završene bez nagodbe stranke sklope nagodbu izvan medijacije unutar nekoliko mjeseci nakon okončanja medijacije. Snažnu podršku medijaciji daju Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije i ministar Habijan i čine napore da njenu pojačanu primjenu preuzme novi Zakon o medijaciji. Kao što Ustav Republike Hrvatske mirotvorstvo svrstava među temeljne društvene vrijednosti, tako bi i pravo na mirno rješavanje sporova (medijaciju), jednako kao i pravo na pristup sudovima, trebalo postati temeljno ljudsko i ustavno pravo. Nije li neprimjereno da, kad vas jedna stranka tuži, a vi nemate bilo kakvu opciju uključiti se u suđenje. U protivnom, odmah gubite spor. S druge strane, ako vi nekome predložite riješiti spor na miran način (medijacijom), druga strana može jednostavno odbiti vaš prijedlog, a za sada bez ikakvih rezultata. I što vam tada preostaje – ili se suditi ili odustati!? Nadajmo se da će novi Zakon o medijaciji pronaći neki način da se pravo na mirno rješenje spora (medijaciju) približi njegovom pretvaranju u temeljno ljudsko i ustavno pravo.