Smatra se jednim od najboljih nogometaša ikad rođenih na prostoru bivše Jugoslavije, a nogometni povjesničari svrstavaju ga među najboljih deset igrača svijeta 50-ih godina prošlog stoljeća. Legenda o njegovim driblinzima i danas živi.
Bajdo Vukas je rođen na zagrebačkoj Trešnjevci 1.svibnja 1927. godine, s 11 godina je počeo trenirati i igrati za HŠK Concordia, a s 18 godina prelazi u FD Amater, a godinu dana kasnije u NK Zagreb.
Hajdukovo vodstvo je od splitskih studenata u Zagrebu čulo za sjajnog mladog igrača te se odlučilo na put u Zagreb da ga dovedu u Hajduk. Dogovor s Bajdom su postigli za čas. Nije tražio praktično ništa, ali njegov otac je odbio ponudu rekavši da se mora nastaviti školovati. Tu je nastala utrka s vremenom, u igru se uključio i Dinamo te praktično dogovorio s Bajdinim ocem da pređe u Dinamo, ali Bajdo je dao riječ Splićanima i na njihov prijedlog da mu srede školovanje u Splitu, i to u zanatskoj školi za šnajdera, odlučio je otići u Split.

S Hajdukom je osvojio tri prvenstva, 1950., 1952. i 1955. godine. Za reprezentaciju bivše SFRJ igrao je 59 puta, a u dva navrata osvojio je srebrnu olimpijsku medalju (1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju). U nastupima za reprezenatciju zabio je 22 gola.

Priča o Vukasu brzo se proširila Europom pa je godine 1953. uz Kubalu, Nordhala, Bonipertija, Zebeca i Čajkovskog nastupio za reprezentaciju Svijeta, koja je na Wembleyu uljepšala proslavu 90. obljetnice Engleskog nogometnog saveza. Dvije godine kasnije u Belfastu je u dresu Europe momčadi Velike Britanije zabio tri pogotka za pobjedu 4:1, a otočki tisak njegovu je igru opisao jednostavnom konstatacijom - "Vukas potopio britanski nogomet".

Bio je prvi nogometaš iz bivše države koji je igrao u Italiji, dvije je sezone (1957/58. i 1958/59.) bio član Bologne. Njegov transfer bio je u to doba jedan od najvećih transfera. U Bolognu je prešao za 600 milijuna lira, a zanimljivo je da je od transfera poklonio gradu Splitu odašiljač na Marjanu da bi mogli gledati talijanski RAI.

Igračku karijeru okončao je u Austriji 1967. godine.

Tog ponedjeljka, 04. travnja 1983. godine Splitom se potiho pronijela vijest - umra je Bajdo.
Šok, nevjerica. Kako tako mlad, pa smo mu je 56 godina. Sportski Zagreb je isto tako bio zavijen u crno otišao je jedan od najvećih, ako ne i najveći nogometaš i sportaš općenito sa ovih prostora.
Bajdino posljednje počivalište je u njegovom rodnom Zagrebu, na groblju Mirogoj.