Iako je Božić prvenstveno katolički blagdan, danas se u svijetu to često zaboravlja te samo obilježavanje tog blagdana prerasta u tradiciju koju njeguju i religiozne i manje religiozne države. Primjerice, Republika Češka je država sa skoro 80 % izjašnjenih ateista, a u božićno vrijeme skoro svako je kućanstvo veličanstveno okićeno te time pridonosi jedinstvenoj atmosferi. Također, gradski trgovi puni su ljudi zahvaljujući božićnim sajmovima i raznovrsnim programom. Isti je scenarij i u nacionalno šarolikim državama poput Njemačke i Francuske.

S druge strane, imamo izrazito religiozne države poput Poljske i Hrvatske koje sam blagdan vide više kao priliku za obiteljsko druženje i zajedništvo koje je često zbog ubrzanog stila života zanemareno. No ne zvuči li ova verzija više kao nešto čemu težimo? Kao nešto što je danas više nalik kolektivnom opijanju, odlasku na Polnoćku te potom nastavku opijanja? Kao nešto što danas vidimo kao veliki trošak i apsolutni nedostatak mašte kad se radi o kupnju poklona bližnjima?

Nameće se činjenica da je religiozno viđenje samog blagdana apsolutno irelevantno jer u oba se slučaja sve slabije misli na značaj blagdana, a više na poklone, bogatu Badnju večeru te jedinstvenu odjevnu kombinaciju za šetnju po Stradunu. Iako se čini površno i dijelom zastranjeno, nije tajna da veliki dio takozvanih vjernika ne poštuje temeljne zakone vjere koji zasigurno ne proniču veliku potrošnju i raskoš u svakom pogledu. Naravno, ovo je generalizacija. Teško bi bilo reći da je pravo viđenje Božića baš sasvim iskorijenjeno. No dopustimo si realan uviđaj barem na trenutak.

Šetnjom ulicama lako primjećujemo gužve i užurbano kretanje prolaznika. Naši takoreć shopping centri već su itekako prometni te trgovci zadovoljno trljaju rukama. Iako je doba ekonomske krize, potrošnja još uvijek nema drastičan pad što znači da će mnogi i ove godine nakon blagdana morati uložiti velike napore da napokon izbrišu minuse sa svojih računa. Tužno je gledati ovu stranu blagdana, pogotovo znajući kako smo se svi kao djeca radovali tom razdoblju jer smo smjeli ostati duže budni i s prijateljima ići po kućama i pjevati Kolendu. Ipak, bili bismo zaslijepljeni kad bismo se pretvarali da već danima ne razmišljamo o odjeći i poklonima za Božić te već računamo koliko ćemo financijski stradati u tom periodu.

Prisjećajući se prošlih vremena, poglavito ratnog doba kada se nije imalo ni izbora ni sredstava te nam je poklon pod borom bio povlastica i veliki značaj kojeg smo itekako cijenili i drugima se o tome hvalili, teško je ne osjećati grižnju savjesti zbog nekontrolirane potrošnje u ovo predbožićno vrijeme u kojemu je poklon sasvim logičan, očekivan i potencijalno itekako materijalno vrijedan jer ipak time čemo zaslužiti poštovanje drugih. Nekad smo pod borom dobivali svjećice, flomastere, blokiće i mediće, a danas su to tehnološka pomagala vrijedna nekoliko stotina ili nekad tisuća kuna. U što se to pretvorio taj lijepi blagdan?

Treba reći da nije sve tako crno jer ipak još uvijek postoje tradicije koje se njeguju. Znatno manje, no uživanje svih građana u tim malim ostacima tradicije je neporecivo. Počevši s Kolendom na Badnje jutro na Stradunu, svečanom večerom te okupljanjem obitelji, prijatelja i susjeda, vrijedi reći da ipak u svima nama postoji ono nešto što nam uz financijske brige koje vezujemo za ovo doba godine ipak izmame onaj topli smješak pri spomenu Badnjaka, samog Božića, a i Nove Godine, sve neovisno o religijskoj pripadnosti.

Božić u našem Gradu ima još jedan značaj: to je uz ljeto i Svetog Vlaha jedino vrijeme kada je Stradun ispunjen ljudima. Božić i Nova Godina nam poremete onu zimsku pustoš koju svi preziremo te čeznemo za živosti na Stradunu, a tako i drugim dijelovima grada. U spomenutom zimskom periodu Grad dobije novo ruho te dopušta svojim građanima da se prisjete tog lijepog ugođaja o kojemu imamo naviku prepričavati ljudima drugih nacija i običaja. Šteta bi bila takvo blago pretvoriti u pomamu za vrhunskih tehnološkim inovacijama i materijalnim ropstvom.

Ukrasi su postavljeni po cijelom gradu, priprema se sijanje pšenice za sv. Luciju, a zimska idila definitivno je tu uz dva klizališta i temperaturu blago iznad ništice. Sve su to maleni znakovi Božićnog ugođaja, no na nama je da pokušamo sačuvati odnosno oživjeti tradicije uz koje smo odrastali poput zajedničkog kićenja bora umjesto tumaranja po trgovinama, obiteljske večere umjesto opijanja, pravljenja kolača umjesto kupovine istih, te niza religijskih običaja koji već ovise o pojedinim obiteljima. Dokažimo sami sebi da nismo robovi ove materijalne ere koja nam već jednim velikim dijelom upravlja životima i diktira način na koji ćemo bližnjima pokazati koliko nam je do njih stalo. Ipak smo mi građani jednog malog grada koji već godinama svojim jedinstvenim običajima oduševljava turiste. Mislim da je vrijeme da probudimo i u sebi onaj duh kojim ćemo i sebi uveličati blagdan, a i smanjiti minus na računu.