Jučer je na HRT-u prikazan dokumentarac o Dubrovniku. Autor je pustio Dubrovčane raznih zanimanja da kažu što misle o svom gradu u ovom trenutku. Jedno im je zajedničko – nitko nije rekao kako je u Dubrovniku lijepo živjeti.

Prvi dio dokumentarca govorio je, o sad već mitskom iseljavanju iz starog grada. Po tko zna koji put je spomenuto kako je prije rata u starom gradu živjelo dva milijuna ljudi, a danas svega pet, šest. Onda je dana riječ stanovnicima koji još uvijek nisu izbjegli iz skupih domova. Kažu kako je politika gradskih otaca uništila prostor unutar zidina. Nitko se u Gradu Dubrovniku ne brine za njegove stanovnike.

Kada netko spomene kako je gradska vlast kriva za seobu starograđana, zamišljam sljedeću scenu: gradski otac Vlahušić uzima bič, i kreće prema stanovnicima starog grada. Odmah ulijeće u prvu kuću, udara bičem stanara i tjera ga da svoju nekretninu – koju mu je djed krvavo (za)radio, a on je malo opiturao – proda za milijun eura, pa u Lapadu kupi tri stana. U jednom živi, dva iznajmljuje, i život mu je, zaista – krvav. Treba izdržati da dan nekako prođe u silnoj dokolici.

Čak  i oni koji nisu prodali svoje stanove u starom gradu, ne žive tamo. Pa bili bi ludi da u njima borave tijekom sezone, kad s vrlo malo rada, mogu zaraditi desetke, ako ne i stotine tisuća kuna. Ja ne vidim kako su gradski oci, uključujući gradsku majku Dubu, krivi za iseljavanje grada. Za puno stvari jesu, ali za starogradsko dezerterstvo nisu.

Nadalje, u dokumentarcu se govori kako je nekoć stari grad vrvio ljudima, kako su se djeca igrala po ulicama, kako je bilo dućana poput postolara, urara i sličnih... E, kako je to bilo divno, sjećaju se sugovornici sa nostalgijom.

Reći ću vam kako je to bilo divno, jer sam i sam odrastao u starom gradu. Mi bi djeca uzeli loptu, pa bi pošli igrat guze iza Roka. Nijedna igra nam ne bi trajala duže od deset minuta. Ondašnji stanovnici starog grada, a današnji nostalgičari iz Lapada, jebali bi nam mater što lupamo s loptom i što oni nikad nemaju mira.

Tako je iza Roka bilo od davnina. Još prije nekoliko stotina godina, svećenik je uklesao u crkvicu natpis na latinskom u kojem jebe mater djeci koja se igraju s loptom. Ta se tradicija nastavila stoljećima, sve do ovih posljednjih godina, kada su se starograđani iselili, a oni što su ostali žale za vremenima kada nisu imali mira, kad su nas djecu konstantno tjerali, jer im nismo dali da spavaju tijekom poslijepodneva.

Danas kada imaju mir i tišinu, barem tijekom zimskih mjeseci, opet ne valja. Također zanimljivo je to prozivanje postolara i urara. Što bi oni, i dalje trebali raditi, iako za to ne postoje tržišne prilike? Objasnit ću vam to na primjeru svoje struke. Internet je uništio novinarstvo kao zanimanje – postalo je strašno brzo, nekvalitetno i puno grešaka. Nije sva krivica na novinarima, jer rade u nemogućim uvjetima. Sad bi mi trebali reći – molimo vas ugasite internet, jer bi sve bilo bolje. Ja čak mislim da bi život svima bio bolji bez interneta, ali progres se ne može zaustaviti, što god mi mislili o tome. Zato je suvišno govoriti kako nema postolara i urara, kako se više u starom gradu ne može kupiti čavao... Jednostavno je to tako – za to nisu krivi ni gradski oci, ni gradske majke, ni nitko drugi.

U drugom dijelu dokumentarca govorilo se o golfu na Srđu. Dubrovčani se opet žale, jer se investitoru daje posljednje mjesto na koje se grad može širiti. Kad smo već kod širenja, 'ajmo zamisliti situaciju da je na Srđu napravljen stambeni kompleks veličine za 15-20 tisuća ljudi. Cijene nekretnina i poslovnih prostora bi pale, samo je pitanje koliko. Dobre lokacije poput starog grada ili blizine mora, uvijek će držati cijenu. Taj stambeni prostor na Srđu bi sigurno bio jeftiniji – uzmimo da bi kvadrat stana bio oko 2 tisuće eura. I s tom cijenom, opet bi kupnju stana teško mogla priuštiti prosječna dubrovačka obitelj.

Ali recimo da su nekako ipak skupili pare i pokupovali sve stanove. Znači, Dubrovnik ima novih 20 tisuća stanovnika. Gdje će oni radit, kad znamo svi da se Dubrovčani teško prijavljuju za radna mjesta ispod tisuću eura? Hoće li i oni kada budu dolazili u grad, a sigurno hoće, stvarati nesnosne gužve poput gostiju s kruzera?

Također, gradnjom stanova na Srđu padaju cijene iznajmljivanja u Dubrovniku, pa ti rentaši manje zarađuju. Sve je to povezano. Interesantno je da su u svakoj dubrovačkoj priči koja koči investicije i napredak (koji bih ja, da se razumijemo, volio da se ne događa, ali na to, rekosmo, nitko ne utječe) najzastupljeniji ljudi s državne sise: profesori, konzervatori, kazališni glumci, državni službenici... Kažu, ne treba nam golf na Srđu, ne treba nam marina u Gružu, ne trebaju nam kruzeri, ne trebaju nam uopće turisti...Promisle li oni ikad tko ih hrani? Na koji način dobivaju svoje plaće? Pa jasno, od privatnog sektora i turista. 

Okrenimo se na trenutak investitorima, a kao primjer uzet ćemo one sa Srđa. Odmah da razjasnimo – istražni organi bi imali jako puno posla u vezi kupoprodaje zemljišta na Srđu. No, to ipak ne znači da su investitori generalno loši (ne mislim pri tom ovdje na golfske investitore).

Investitor kao investitor želi zaradu. Zato će se na Srđu raditi pregršt apartmana. Da ih prodaju, te da zarade. Da nema tih apartmana, ne bi ni krenuli u projekt. Međutim, moraju znati jedno – svi investitori moraju se ponašati u skladu sa DOP-om. Ne heroinom, nego društveno odgovornim poslovanjem. Ako već gradite na takvoj lokaciji, onda dio morate napraviti za građane. Sutra se, također, morate odgovorno ponašati prema društvenoj zajednici. (Su)financirat gradnju vrtića, škole, dječjeg igrališta, dati novac za razne udruge koje skrbe za one kojima je potrebna pomoć, poput Dva skalina i drugih.

Na primjeru obitelji Lukšić vidimo da to šteka. Sumnjivim putem došli su do vrijedne imovine, a onda u desetljeće poslovanja samo organizirali koncert Bryana Ferryja. Premalo Čileanci – morali biste više dati zajednici u kojoj poslujete. A oni, i ne samo oni, kao da poput Ferryja pjevaju: „Raduju se, nema više DOP-a, odnijela ga hladna rječica...“

No vratimo se mi našim depresivnim sugrađanima. Rekoh, nitko u dokumentarcu nije kazao da je u Dubrovniku lijepo živjet. Imamo fenomenalnu klimu (osim juga), čisto more u kojem se možemo kupati u centru grada, male udaljenosti, sigurnost, a što je najvažnije – posao.

Da, dobro ste pročitali – u Dubrovniku ima posla. Ali uz jedan uvjet – a taj je, vjerovali ili ne - ako ćete radit. Zamislite čuda – na poslu se mora raditi – pa se onda Dubrovčanima posao, kao takav, ne sviđa. Sad ćete vi reći, kakvi su to poslovi u Vrtlara za 4 tisuće kuna? Pa pristojni. Ne radi se vikend, sigurno je lakše raditi u Vrtlara, nego u kineskoj tvornici, a s 4 tisuće kuna može se živjeti.

Upravo tu dolazimo do srži problema. Danas Dubrovčani misle kako se s 4,5 tisuća kuna ne može izgurati mjesec. Ako imaš samo toliko prihoda, onda si gladan. Prava je istina da se s toliko love može čak i pristojno živjeti, ali ne mogu se imati skupa auta, plovila, kuće, ne može se ići na egzotična putovanja, u restorane...

Dubrovčani su, danas depresivni, jer su postali stravično pohlepni. Ako nemaju ovo gore nabrojano, nesretni su. Danas žive bolje od svojih roditelja, djedova, ali su s druge strane znatno depresivniji. Spominju komunizam i govore kako je onda bilo bolje. Jest, u komunizmu je bilo bolje što se tiče – glave. Ljudi su bili opušteniji i sretniji. Nisu imali sve moguće MAX TV-ove, niti su znali kako se živi u Italiji, a kamoli u Americi. Bili su sretni s onim što imaju, a danas dolaskom kapitalizma i tehnologije, stalno gledaju bogatstva, i nesretni su jer nemaju trezore, koje će ionako jednog dana ostaviti na ovom planetu.

To se zove pohlepa. Rekao bi Saša Antić iz TBF-a – pohlepa, prokleta neman, odsičeš joj glavu, naraste ih sedan. Pohlepa je jasno dijete kapitalizma za kojeg smo se borili.

To je ključni problem Dubrovnika 21. stoljeća – glad za materijalnim. A prava istina jest: Koliko se u Dubrovniku radi, odlično se živi. Samo nitko to ne govori. Svi se žale, jer nemaju Ferrarije i jahte.

Umjesto da budu sretni što iznajmljuju garsonijeru, nevelika lova kapa, ali ipak kapa, a oni na more odlaze s kupaćim gačicama Kappa, ulaze u čisto modro plavetnilo, izađu vani na šugaman, sklope oči, a more im po kapcimka – kapa – oni su nesretni, jer im ulje kapa iz Opel Corse, a ne Mercedesa, što im niz grlo kapa Ožujska, a ne belgijska piva, što im kapa na glavi nije Dolce, nego sponzorirano smeće Karlovačke pivovare...

Šteta što mi imamo gradonačelnika endokrinologa, umjesto gradonačelnika psihijatra. Zato vas molim da na sljedećim lokalnim izborima za gradonačelnika Dubrovnika izaberemo -  Boža Petrova!

Siguran sam da bi Petrov, kao psihijatar, znao što sa prostorom na Srđu. Izgradio bi stanove za nas Dubrovčane, na prozore stavio rešetke, te otvorio puno radnih mjesta. Zaposlile bi se stotine teta, koje bi nam davale pilula, tableta...

Da napokon prestanemo kukati u vezi svega i vidimo pozitivne strane života u Dubrovniku.