test

U Sponzi otvorena izložba koja govori o zločinima, a nigdje se ne spominju ustaše

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Mratinović
U Sponzi je u sklopu Feste svetog Vlaha otvorena izložba Likovna tišina o crvenim zločinima

Planet Zemlja je stara nekoliko milijardi godina, australopitekusi, prvi preci ljudi, datiraju od prije dva milijuna godina, prvi moderni ljudi su iz Afrike krenuli na put oko svijeta prije 100 tisuća godina i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva na Trećem kamenčiću od sunca nikad se to nije dogodilo.

Da, to se nikad nije dogodilo.

Još uvijek se živo sjećam kako sam u pretprošlom desetljeću dobio novinarski zadatak da napišem reportažu o japanskom brodu mira koji je stigao u Dubrovnik. Na njemu je, među ostalim, bilo i nekoliko osoba koje su preživjele bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. One su pričale o svojim iskustvima, a ono što mi se urezalo u sjećanje jest da im je priča počinjala od kolovoza 1945. godine.

Pričale su o strahotama koje su izazvali Mališan i Debeljko, o mrtvim tijelima, razorenim kućama, djeci koja su godinama poslije stala obolijevati od leukemije i drugih bolesti atomskih bombi, ukratko, o ogromnom užasu koji je zadesio njihove obitelji, njihove gradove i njihovu državu. Međutim, u svojim potresnim svjedočanstvima preživjele osobe nisu niti jednom spomenule događaje prije kolovoza 1945.

Ništa nije bilo

Prešutjele su sva zvjerstva koja je japanska vojska sijala diljem Pacifika i azijskog kontinenta mučeći narode od Rusije do Indokine. Kao da se nisu dogodila, kao da prije te 45. godine ništa nije bilo, kao da su Amerikanci tek tako, iz čiste dosade, bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.

Naravno, japanski brod mira ipak je pozitivna priča koja svjedoči o strahotama rata i bacanju nuklearnih bombi kako se slično ne bi ponovilo u budućnosti gdje gotovo svaka država ima atomsko naoružanje, ali za potpunu sliku nedostaju dijelovi mozaika. Uvijek nedostaju, nije to samo u Japanu.

Planet Zemlja je stara nekoliko milijardi godina, australopitekusi, prvi preci ljudi, datiraju od prije dva milijuna godina, prvi moderni ljudi su iz Afrike krenuli na put oko svijeta prije 100 tisuća godina i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva na Trećem kamenčiću od sunca nikad se to nije dogodilo.

Da, to se nikad nije dogodilo.

Takvi nisu bili samo Japanci, takvi su bili i Saveznici. Prodirući sve dublje u Njemačku radili su zločine uključujući masovna silovanja, pa je pravo čudo što u popisu njemačkog stanovništva većina nisu Rusi. Netko će sad reći da njihovi zločini nisu poput njemačkih i japanskih, jer su se oni borili na pravoj strani – jest istina je da su se borili na pravoj strani - ali zločin je uvijek zločin, na kojoj god ti strani bio, a silovanje je uvijek silovanje nebitno je li se radi o glumici s akademije ili nacističkoj maloljetkinji.

Istu stvar naravno imamo i mi u Hrvatskoj i Dubrovniku. Tijekom ovogodišnje Feste svetog Vlaha u Sponzi je otvorena izložba Damira Kukavice pod nazivom „Likovna tišina o crvenim zločinima“. Organizator izložbe je udruga Hrvatski domobran Dubrovnik, a pokrovitelj je Grad Dubrovnik. Autor među ostalim izlaže, kako se u najavi objašnjava, „intrigantne portrete ubijenih dubrovačkih svećenika i političara na Daksi, slike koje dramatično otkrivaju svu surovost komunističkog režima“.

Ukratko na toj izložbi (koja je čisti kič, ali to je manje bitno za našu priču) prikazane su slike stradalih Hrvata od ruku partizana u Drugom svjetskom ratu, od četnika u Drugom svjetskom ratu, od četnika u Domovinskom ratu, ali zato nema prikazane nijedne žrtve ustaša, nema nijednog ubijenog Hrvata koji se časno borio na strani partizana, a Dalmacija ih je dala na tisuće…

Za Kukavicu povijest počinje u listopadu 1944. Njega i sličnima njemu ne interesira što se događalo prije jeseni 1944., ne interesiraju ih odvođenja dubrovačkih Srba i Židova u konc logore, ne interesiraju ih zvjerstva koje je ustaška vojska sijala diljem Zapadnog Balkana, ne interesira ih Jasenovac, čak ni davanje Dalmacije Italiji od strane Ante Pavelića... Kao da se prije 44. ništa nije dogodilo, kao da ništa nije bilo, kao da su partizani te 44., iz čiste dosade, odveli nekoliko desetaka ljudi na Daksu i strijeljali ih.

Crveni zločini

Netko će sad reći da partizanski zločini nisu poput ustaških, jer su se oni borili na pravoj strani – jest, istina je da se su borili na pravoj strani - ali zločin je uvijek zločin, na kojoj god ti strani bio. Na Daksi (i ne samo tamo) su ubijeni ljudi bez suđenja i to je čisti zločin koji se ničim ne može opravdati, pa ni antifašizmom. Međutim, za organizatore izložbe nije uopće bitno što je prethodilo tim zločinima, jesu li svi ti ljudi strijeljani na Daksi zaista bili nevini ili ne, njima se ne ulazi dublje u problematiku, postoje samo Mi i Oni. Oni su crveni partizani, zločinci, a Mi smo dobri. Tko je to točno Mi – je li ustaše koje su pobile i mučile na desetke tisuća nevinih civila -  njih uopće ne interesira, njihova povijest počinje u listopadu 1944. godine.

Na Daksi je dio stradalih sigurno bio nevin, a dio sigurno nije, jer je surađivao s ustašama i nacistima, ali bez obzira na to, riječ je o zločinu, jer nije bilo suđenja. Ali za Kukavicu svi stradali na Daksi su heroji, a svi partizani su kukavice.

Da skratimo priču, da su Kukavica i njegovi kompanjoni organizirali izložbu u Sponzi o žrtvama s Dakse zajedno s intrigantnim portretima ubijenih Srba i Židova iz Dubrovnika, koji dramatično otkrivaju svu surovost ustaškog režima, ja bih im prvi skinuo kapu, jer žrtva je žrtva bez obzira je li na pravoj ili krivoj strani. Ali za njih i slične sve te žrtve nevinih Srba, Židova, ali i Hrvata partizana su nebitne, oni imaju pincetu s kojom po povijesti vade ono što njima odgovara, a ostalo prešućuju. Boli njih briga za žrtve, njima je važna jedino ideologija kojoj slijepo vjeruju. A ta ideologija je jednostavna i prosta da je svaka gluperda može shvatiti – postoje Mi i Oni, a razlika između nas jest što smo Mi dobri, a Oni loši. Ne trebaju tu dodatna objašnjenja, ne treba se zamarati s našim zločinima, stvari treba maksimalno pojednostavniti. Problem s tim pojednostavljivanjem na Nas i Njih je što to vuče u nove sukobe, nove tenzije, nove ratove i nove žrtve gdje ćemo se opet sjećati jednih, a zaboravljati druge.

Nažalost, planet Zemlja je stara nekoliko milijardi godina, australopitekusi, prvi preci ljudi, datiraju od prije dva milijuna godina, prvi moderni ljudi su iz Afrike krenuli na put oko svijeta prije 100 tisuća godina i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva na Trećem kamenčiću od sunca nikad se to nije dogodilo.

Da, nikad se nije dogodilo da priznamo da smo i Mi radili sranja, a ne samo Oni. Da kažemo baš kao u onom vicu: „Oprosti slone, i mi smo se škopali“.

Popularni Članci