Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je srebro na turniru Lige nacija, relativno novom turniru koji se igra tek pet godina. Treća je to medalja u pet godina, u vremenskom razdoblju nakon dvadesetogodišnjeg posta. Dodajmo i to da je reprezentacija Španjolske imala post od medalja od 11 dugih godina.
Nećemo o talentu pričati, pošla bi ta priča udugo, nećemo pričati o igračima koji daju svoj maksimum u nacionalnom sastavu. Tu je sve već dobro poznato jer svjetske pozornice o tome svjedoče svako malo. Ali, što to Hrvate i Hrvatsku svrstava na sami vrh vrhova i kao navijačke fanatike, teško je dokučivo stranim faktorima, posebno medijima koji ponovno i ovih dana pokušavaju dokučiti modus operandi reprezentacije i njenog kulta.
Čak 30 tisuća hrvatskih navijača u Rotterdamu na finalu Liga nacije potvrda su dugogodišnje sinergije navijača i Hrvatskog nogometnog saveza, ali i potvrda tog kulta hrvatske reprezentacije u kojem kockasti dresovi i navijanje nerijetko izdominiraju domaće navijače. Španjolski nogometaši prošle nedjelje nakon pobjede protiv Hrvatske nisu se mogli opredijeliti za tribinu kojoj će pljeskati i zahvaliti na praćenju. Na svim tribinama su bili hrvatski navijači i pokoji Španjolac.
Više je razloga zašto reprezentacija Hrvatske ima ono što druge nemaju, a jedan od njih je i taj što smo mala zemlja, koja je i u prošlosti nerijetko morala protiv jačih. Najsvježija su sjećanja na Domovinski rat u kojem Hrvatska gotovo pa da nije imala izgleda pred jednom od najvećih vojska Europe; bez oružja, s malobrojnim diplomatima kojima su bili suprotstavljeni iskusni diplomati bivše države, uz embargo na oružje i sankcije. Unatoč svim tim faktorima, Hrvatska je u sedam godina u cijelosti, što otporom, što vojnim akcijama, što mirnim reintegracijama izvojevala pobjedu. Ljudi su ginuli za svoju zemlju, koliko god to patetično zvuči, takva agenda je opet ostala utkana u nasljeđe budućim generacijama. Na kartu Domovinskog rata igra i Zlatko Dalić uvijek spominjući hrvatske branitelje, obranu Hrvatske i brojne druge ratom motivirane priče.
Hrvatska je mala zemlja koja je u posljednje vrijeme pozornost na sebe na svjetskim kartama uspjela postići upravo sportom. Prije nogometa je bila košarka, onda kada smo u prvim nastupima na krilima Dražena Petrovića umalo srušili američki Dream team i Michaela Jordana. Tu je bilo i pojedinačnih sportaša poput Ivaniševića, ali već u godinama koje su uslijedile pojavila se genijalno talentirana ekipa nogometaša rođenih šezdesetih godina. Bili su to legendarni vatreni - Šuker, Jarni, Prosinečki, Boban, Vlaović, Bilić, Štimac… Svi su oni pioniri ove današnje reprezentacije, nogometaši koji su proširili ljubav prema nacionalnoj selekciji, ljudi koji su nas još više navukli na nogomet.
Novac je u svijetu najbitniji faktor i pokretač svega i svačega pa tako i nogometaša. U velikim zemljama poput Engleske i Njemačke igrači igraju u velikim klubovima i onda iscrpljeni odlaze na susrete reprezentacija. Hrvatski nogometaši kao da se u klubovima doziraju onoliko koliko trebaju kako bi za Hrvatsku igrali u dobroj kondiciji i odmorni. Najbolji primjer je Luka Modrić, čovjek koji je doživio brojne kritike nakon svjetskog prvenstva u prosincu. Turnir je odradio do samoga kraja, osvojio broncu, a onda idućih par tjedana za Real Madrid igrao iscrpljen i umoran. Nije Hrvatska jedina zemlja koja ima izrazito posvećene igrače i navijače, ima tu još primjera poput Wellesa, Škotske, Irske, Argentine i Meksika. Neke su također male, a ove velike i nisu najbogatije. Kad realno nemaš neki unosan posao, kada ti zemlja nije bogata plinom, naftom ili nekom drugom sirovinom, kada nemaš ni industriju i kada ti je BDP ravan sobnoj temperaturi, onda barem imaš vremena za sport.
I tuđi čovik, i strani mediji nikad neće znati koja je tajna uspjeha Hrvatske i hrvatskoga nogometa. Ne znamo ni mi, možemo samo pretpostavljati. A zamislite još da stranci uđu dublje u promatranje hrvatskoga nogometa i da vide recimo Hajduk koji nije bio prvak Hrvatske 18 godina, a puni stadion bez obzira na suparnika i važnost utakmice. Zamislite da nam vide uvjete diljem Hrvatske gdje igraju nogometaši ili da vide onu zatvorenu maksimirsku tribinu koja stoji devastirana nakon potresa i nikad obnovljena? Da vide sve naše prednosti i mane, i dalje im ništa ne bi bilo jasno. Ni nama isto ništa nije jasno, ali osjećamo to.
