Nakon nestanka mlade Australke Britt Lapthorne, Dubrovnik je došao na zao glas. Tamošnji mediji su nerijetko razvijali cijele teorije zavjere o tome kako u Gradu postoji čitava skupina organizirane mafije koja se gotovo na svakodnevnoj razini trudi otimati mlade turistkinje koja dođu u Dubrovnik, a sve to zbog nestanka jedne osobe. No, realnost je sasvim drugačija. Dubrovnik je, bez obzira na navedena mišljenja, i dalje destinacija koju posjeti 70 posto više turista od stanovnika koji unutar njega žive. S obzirom na to, u Dubrovniku se može slobodno šetati i u tri ujutro, gotovo bez ikakvog straha da će vas netko napasti, ubiti ili opljačkati, može se hodati bez stalnog pridržavanja torbe od straha da će vam ju netko oteti. S druge strane, nestanak, a kasnije i pronalazak tijela Britt Lapthorne je izuzetak, a ne pravilo, pogotovo kad se usporede ostali skandali, pljačke i nestanci koji potresaju druge turističke destinacije.

Nestanak Nijemca Philippa Hochhutha ponovno je probudio stare duhove i priče o smrti Lapthorne, a uskoro su se ta dva slučaja počela konstantno uspoređivati, iako su nedugo nakon toga u javnost izišli detalji oko nestanka mladog Nijemca. Naime, pod vidnim je utjecajem alkohola, a možda i nekih drugih opijata, narušavao javni red i mir na Pločama, pokušao udariti ženu, skakao po automobilima, da bi na posljetku skočio u olujno more, a na stijenama su pronađeni tragovi krvi. Prije niza incidenata koje je tada uradio na Pločama se odvojio od svog društva. Je li odvajanje od društva primjereno ponašanju u drugoj zemlji? Što bi mu se dogodilo da je kojim slučajem na takav način 'divljao' po Njemačkoj, gdje je rođen, ili Austriji, gdje je studirao?

Nekoliko dana nakon toga, finski se par odlučio na noćno kupanje iako je more bilo olujno. Oko 1 sat navečer, prolaznici su začuli pozive u pomoć. Ženu su spasili, a muškarac se utopio. Danima su prizori i događaji oko gradskih zidina nažalost i sasvim nepotrebno sličili na kadrove lošeg horor filma. U svijet je ponovno poslana loša turistička razglednica, ne zbog Dubrovnika kao nesigurne destinacije, nego zbog tuđeg nemara i neodgovornosti, prvenstveno za svoj život. Gotovo svakog ljeta se dogodi pad sa stijena određenog turista koji je pijan ili precijeni svoje mogućnosti, što je nekima dovoljan okidač da dovedu u pitanje sigurnost Dubrovnika kao destinacije. Možda bi na plažama trebalo postaviti desetero ljudi koji će pojedinim pijanim ili suviše euforičnim strancima govoriti stvari koje bi svaka punoljetna osoba i sama trebala znati; da se u olujno more ne skače, da se ne skače u more s 15 metara, da ne mogu pijani preskakati preko stijena, da se, ukoliko se nalaze na drugom kraju svijeta, ne bi trebali odvajati od svog društva.

Jer s porastom broja posjetitelja, raste i broj stranaca koji sasvim neodgovorno i olako shvaćaju put u drugu destinaciju. Kadrovi turista koji leže na Stradunu s malo previše promila alkohola u krvi postali su gotovo svakodnevna pojava, a navečer nerijetko čine život nemogućim njegovim stanovnicima, narušavajući javni red i mir, obavljajući veliku i malu nuždu po gradskim ulicama i nepoštivajući bilo kakva pravila ponašanja. Sloboda bez odgovornosti najveći je zatvor; sloboda da radite ono što želite, a odgovornost tražite negdje drugdje. S druge strane, sloboda se ne prodaje ni za sva dobra ovoga svijeta. Pa čak ni za 100 eura koji će određeni stranac ostaviti u kafiću, a svo to vrijeme svojim neprikladnim ponašanjem 'pljuvati' po Gradu, po njegovim stanovnicima i kriviti upravo njih ukoliko im se dogodi nešto loše.

Važno je napomenuti i to kako je policija pravovremeno pokrenula istragu i potragu za Nijemcem te su nadljudskim naporima radili na razjašnjenju čitave situacije. Međutim, susjedni mediji i dalje ovaj slučaj uspoređuju s onim Britt što je tendenciozno i nepotrebno. Dubrovnik to, uistinu, nije zaslužio.