Prema fregati Novara koja je prevozila Maksimilijanovo tijelo ispaljeni su počasni plotuni s njegovog Lokruma, u kojega je bio zaljubljen

Autor: Ivo Batričević
Od eksplozije na austrijskom ratnom brodu Triton pred Lokrumom, do političkog puta cara Maksimilijana u Meksiku, od uspona do pada. Izvorni tekst autora Iva Batričevića objavljen je u novini Dubrovački dnevnik petkom. 

Na Lokrumu s utvrde Fort Royal 11. siječnja 1868. ispaljeni su počasni plotuni prema Fregati Novara u kojoj se na putu iz Meksika za Trst prevozilo tijelo bivšeg meksičkog cara Maksimilijana I. Novara je bila u pratnji tri ratna broda, kao što se vidi na popratnoj fotografiji toga događaja iz 1868. koja se nalazu u samostanu sv. Jakova. Ali, prije toga, povratak u davnu 1859.

Na sidrištu pred Lokrumom 9. svibnja 1859. godine eksplodiralo je skladište baruta na austrijskom ratnom brodu „Triton“. Od 107 mornara i 8 časnika stradalo ih je 85. Odmah nakon stradanja Tritona 12. svibnja 1859. vrhovni zapovjednik, admiral flote Austrougarske mornarice nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan je došao na Lokrum s jahtom „Fantasia“. Zaljubljuje se u ljepotu otoka i iste godine je za sebe i svoju prelijepu suprugu Charlote kupio otok Lokrum od obitelji Tomašević. Boravili su na otoku 18 puta i kao istinski zaljubljenik u njegovu ljepotu osobno sudjeluje u njegovu uređenju. U znak uspomena na tužni dan, dao je podignuti veliki kameni križ kraj Skalice na sjevernoj strani Lokruma, udaljen od Portoča otprilike 2 km, i na njemu dao uklesati imena svih poginulih. Maksimilijan je 1863. prihvatio meksičku carsku krunu i te godine u studenom posljednji je put boravio na Lokrumu prije odlaska u Meksiko. Austrijski bojni brod SMS Novara (prevod za SMS je brod njegovog veličanstva) prevezao ga je iz Jadrana do Veracruza u Meksiku uz pratnju fregate SMS Bellona (austrijska) i Themis (francuska).

Meksički monarhisti su Maksimilijana uz potporu francuskog cara Napoleona III. proglasili carem Meksika 10. travnja 1864. godine čime je on postao Maksimilijan I. od Meksika. Većina europskih država priznala je i podržavala njegovu vlast, poglavito Francuska, Austrija, Belgija i Španjolska, a imao je i potporu Katoličke crkve, čije su svećenike u Meksiku republikanci ubijali u unutrašnjim nemirima i sukobima koji su prethodili stranoj intervenciji i uspostavi carstva. Sjedinjene Američke Države nisu priznale Carstvo, nego su nastavile podržavati svrgnutog predsjednika, Benita Juareza.

Vojna potpora Sjedinjenih Država republikancima, poglavito nakon pobjede u Građanskom ratu, bila je veliki doprinos kasnijoj pobjedi te frakcije meksičkog političkog života u sukobu s monarhistima. Godine 1867. republikanci su nadvladali, zarobili Maksimilijana te ga 19. lipnja pogubili u gradu Queretaru. Njegovo mrtvo tijelo je potom javno izloženo u katedrali u Queretaru, gdje je ostalo do 1868. Austrijski car Franjo Josip I. poslao je u Meksiko fregatu Novaru kojom je zapovijedao znameniti admiral Wilhelm von Tegetthoff, da dovede tijelo svoga brata i tako je nastala priložena fotografija na kojoj se vidi da je na putovanju od meksičkog Veracruza do dvorca Miramar u Trstu fregata Novara prošla pored Lokruma gdje su mu s utvrde Fort Royal ispalili počasne plotune. Nakon dugog putovanja Maksimilijan je napokon primjereno pokopan u habsburškoj carskoj kripti u Beču.

Fregata Novara je izgrađena u Veneciji 1850.-te godine, bila je duga 76,8 metara. Za prvo putovanje oko svijeta su imali samo jedra, a za drugo putovanje prema Veracruzu- Meksiko, Novara je ipak od 1962. godine imala novougrađeni parni stroj jačine 890 KW s kojim je plovila do 12 čvorova brzine. Mogao bih dosta pisati o njoj, ali kao zanimljivost ću spomenuti da je oplovila svijet u ekspediciji koju je odobrio i sam Maksimilijan, a trajala je od 1857. do 1859. godine te je putovanje trajalo dvije godine i tri mjeseca. Na tom povijesnom, znanstvenom i ekspedicijskom putovanju Novara je posjetila: Gibraltar, Madeiru, Rio de Janeiro, Cape Town, St. Paul island, Ceylon, Madras, Nicobar Islands, Singapore, Bataviu, Manilu, Hong Kong, Shanghgi, Puynipet Island, Stewart Island ili Stuart Island (16.-17. listopad 1858.), Sydney (5. studeni 1858.), Auckland, Tahiti, Valparaíso, Gravosa (naravno Dubrovnik) i povratak u Trst je bio 26. kolovoza 1859. U svim posadama austrougarskih brodova Hrvati su činili 34 posto posade te je takav omjer bio i na dvije opisane plovidbe.

Ovaj tekst bih završio s još jednom zanimljivosti i poveznicom za crkvu i samostan sv. Jakova gdje se osim gore opisane slike nalaze i orgulje koje su trebale biti na Titaniku.

Naručene orgulje nisu bile završene do prvog polaska Titanika za New York iz Southamptona 10. travnja 1012. Tako su koliko je poznato pri potonuću muzičari svirali klavir, a trebali su svirati orgulje. Na kraju bogati židov Wilim Zimdin iz Letonije kupuje orgulje i ugrađuje ih u vilu Šeherzadu. Danas se orgulje nalaze u crkvi svetog Jakova, rastavljene u tri dijela, puna prašine godinama čekaju obnovu i tako vrijedan eksponat svjetske vrijednosti i dalje propada jer nema tko novaca za uložiti u obnovu. Ministarstvo kulture je 2006. godine utvrdilo da orgulje imaju svojstvo kulturnog dobra. 

Popularni Članci