Eri Tsugawa i Yoshihiro Yamaguchi na svojoj su koži osjetili gornje teze, ali su se uvjerili i magistrirali, prije Milijana Brkića, kako opstati na brdovitom Balkanu.

Nismo ih pitali kako su se osjećali, i nećemo jer nas je sram, kada su krajem 2011. godine otvorili tvrtku koja je trebala biti nositeljica restorana Shizuku. Cijelu 2012. godinu su izgubili tražeći poslovni prostor gdje svoje znanje i vještine mogu iskoristiti. Željeli su stvoriti biznis od kojeg mogu živjeti ujedno otvarajući gastronomske horizonte za Dubrovčane i njihove goste.

I onda je došao dan kada su pronašli prostor koji im se uklapao u planove. Jedna žena je bila takozvana vlasnica navedenog objekta te je s njima potpisala i ugovor o najmu, a oni su joj plaćali najam, ušli u prostor i već počeli raditi preinake kako bi se objekt proširio i na krov tog objekta.

Ljudi koji su došli iz daleke Azije nisu ni sami mogli očekivati kako će u jednom Dubrovniku, radi kojeg su došli ovdje i za kojeg su čuli samo hvale, ući gotovo pa u dužničko ropstvo.

Osim što su zakupili prostor, naručili su i ugostiteljsku opremu, namještaj i sve što im je bilo nužno za započeti rad. No, tada slijedi neugodno iznenađenje. Prostor nije bio u vlasništvu žene.

Da bi dobio dozvolu za rad moraš predočiti i Ugovor o najmu prostora i to s vlasnikom prostora. S obzirom na to da je vlasnik prostora bila jedna hrvatska javna televizija, a ne potpisnica ugovora, ugovora koji nije imao klauzulu podzakupa, frapirani Japanci su morali napustiti taj prostor i zaboraviti na novac koji su uložili tom prilikom.

Eri Tsugawa i Yoshihiro Yamaguchi, inače bračni par koji je živio i radio na Cipru, odlučili su za razliku od nekih dubrovačkih političara, crkvenjaka i gospodarstvenika koji su naš novac polagali u Cipar, vlastiti novac donijeti iz Cipra i investirati u monotonu gastronomiju Dubrovnika.

I tada su pronašli prazan prostor u Lapadu i uzeli ga, misleći vjerojatno da se radi o utješnoj lokaciji u kojoj će bitno manje gosta posluživati jer nije na atraktivnoj lokaciji.

Izuzetno ukusna i kvalitetna japanska kuhinja je privukla i Dubrovčane i posjetitelje Dubrovnika i udijelila im najveću moguću nagradu za upornost i vjeru u Dubrovnik i Dubrovčane. Yoshihiro i Eri se nisu pokolebali i vratili na Cipar, poput brojnih većih investitora iz Svijeta koji su radi brojnih prijevara i prevaranata odustali od ikakvih poslova vezanih za ovu državu.

Danas je lakše ući u Bijelu kuću u Washingtonu nego u njihovom Shizuku restoranu naći stol bez prethodne rezervacije, a osoblje, prvenstveno konobari tog objekta su vjerojatno najpristojniji ugostiteljski radnici u Dubrovniku.

Spoj hrane, interijera i usluge u tom restoranu je zaista jamac da čovjek u životu može uspjeti ako ima san, iskustvo ali i upornost da se vrati u trenutku kada ga gotovo netko ubije.