NIKAD VIŠE DEPRESIJE I ANKSIOZNOSTI Je li moderni čovjek obijesna pi*kica koju ništa ne veseli?

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Davor Puklavec/PIXSELL
Nikad nije bilo više depresije i anksioznosti nego danas, a posebno to vrijedi za zapadne razvijene zemlje

Ušli smo u 2020., godinu koju je Svjetska zdravstvena organizacija davno označila kao epidemiju neuroza, odnosno kada će psihičke bolesti poput depresije i anksioznosti biti vodeće na planeti. To predviđanje posebno vrijedi za razvijene zapadne zemlje – izgleda paradoksalno, ali je istinito – što je neka država razvijenija, njena populacija više pati od depresije i anksioznosti.

Stoga se postavlja logično pitanje je li moderni zapadni čovjek, koji uživa sve moguće blagodati suvremene tehnologije i ne mora misliti što će danas jesti, obijesna pičkica koju i najmanji nedostatak hedonizma dovodi do ludila?

Zagovornici ove teorije o modernom homo depresijensu ističu kako su naši prađedi i prababe cijeli dan u polju teško fizički radili kako bi othranili desetero djece. Toliko im je život bio naporan da jednostavno nisu imali vremena misliti, a kamoli upasti u depresiju. Stoički su podnosili led, snijeg, žegu, poplavu, sušu, vjetar, skakavce, poskoke, krumpirove zlatice i sve druge biblijske pošasti i nikad nisu kukali što ne mogu priuštiti medeni mjesec u Imotskom, a kamoli putovanje na Mauricijus poput današnjih razmaženih depresivaca.

Za opuštanje im je bilo dovoljno, u slučaju da su znali čitati i pisati, uzeti Bibliju i utješiti se Jobovim životom. A onda kada bi ih pohotne misli obuzele tijekom dugih, zimskih noći, utjehu nisu mogli pronaći u pornićima na XNXX-u, već su i erotiku tražili u Bibliji čitajući Pjesmu nad pjesmama i slične 18+ vjerničke priče. Naš bi prađed nagnuo Sveto pismo nad slabom vatrom šterike i upijao stihove:

Crna sam ali lijepa

kćeri jeruzalemske

kao šatori kedarski

kao zavjese Salomonove

Ne gledajte što sam garava

to me sunce opalilo

Nakon par crtica uzbuđeno bi odložio Bibliju, a onda prišao svojoj crnoj, ali lijepoj supruzi - nema veze što je garava, to ju je sunce opalilo jutros u polju dok su sadili kupus - a onda bi on opalio nju, ona bi zatrudnjela po jedanaesti put, pa su lijepo i sretno živjeli do kraja života, nikad depresija i anksioznost nisu ušli u njihovu trošnu kuću.

A modernom čovjeku i njegovom supruzi, koji imaju jedno ili najviše dvoje djece, za opuštanje nisu dovoljni ni jacuzziji, ni četveroručne masaže, ni sushiji, ni Maldivi, Tajlandi, Sejšeli, ni SUV-ovi, jedrilice, motori… a kada ih tijekom dugih, zimskih noći obuzme pohota, nisu im dovoljne ni seksualne igrice, ni svi pornići i kondomi ovog svijeta, čak ni abortus. Uvijek nešto nedostaje, uvijek sreća nekako izmiče. Kao da juriš Marca Marqueza na Apenu.

Baulja tako depresivan i anksiozan moderni čovjek životom i pokušava naći odgovore. U Bibliji ih nije našao, pa traži još duhovnog štiva koje će ga utješiti i odagnati suicidalne tendencije. Kao posljednji pokušaj pronalaska sreće uzima istočnjačke misli velikog haiku majstora Luke Bebića, učenika slavnog Lao Tsea.

Zmija gleda žabu

Žaba plače

Jadna žaba

Ali umjesto da se divi umjetnosti bivšeg predsjednika Sabora ili bar da se nasmije priči o žabi i zmiji, naš homo mauricijus je nakon čitanja slavnog haikua još nesretniji. Toliko ga rastužuje jadna plačuća žaba koju gleda zmija da mora popit dva xanaxa da mu barem malo poravnaju izluđujuću tugu u glavi.

Bože mili, pa kako je čovječanstvo dospjelo do točke kada ga više ne vesele ni haikui Luke Bebića? E pa nije zaključak cijele priče baš tako jednostavan. Stvari kod naših predaka nisu bile bijele kao što nam iz ovog kuta izgledaju, niti su kod modernih ljudi toliko garave kao da ih je sunce opalilo.

Možda našem pretku pateru familiasu i nije bilo loše, ali njegovoj supruzi i djeci bila je katastrofa, samo što su oni mislili da je depresija normalno stanje. Žena je u to vrijeme imala prava kao heavy metal bend u amiškoj zajednici. Ako ručak prađedu ne bi bio točno u podne, naš bi je Gary Cooper istamburao kao zmija žabu. Naravno, on je prvi jeo, a djeci ako ostane. Ionako su umirala kao radnici na stadionima u Kataru, nije se previše dramatiziralo i upadalo u depresiju kada bi mali Ante preminuo od gladi. Osim toga, dijete je prije počinjalo raditi nego što bi progovorilo.

Svađa među supružnicima nije bilo, jer je žena smjela govoriti samo kada joj se dopusti, a samim tim rastave su bile rijetke poput zavjesa Salomonovih. U stotinu proteklih godina, srećom je svijest čovječanstva porasla, ali ljudska prava su sa sobom donijela nove izazove.

Roditelju 21. stoljeća neusporedivo je teže podići dijete. Rijetko koristi vaspitne mjere batine, puno s njim priča, pokušava ga podići u što mirnijem okruženju, a to nije uvijek lako – bolje rečeno jako je teško – pomiriti zahtjeve kapitalizma s odgojem djece. Ne samo da zna čitati i pisati na materinjem, nego i na dva druga svjetska jezika, plus je završio magisterij, napisao je dvije knjige, zna raditi na računalu i dizajnirati internetske stranice, pozna Googleove algoritme, uvijek je dostupan šefu preko modernih komunikacija, ali to mu je znanje dovoljno za svega šest tisuća kuna mjesečno koje mora u kompletu dati za podstanarstvo, jer nije imao sreću da poput svojih roditelja dobije stan od zločinca Tita. Volio bi on danas, itekako bi volio da opet na vlast dođu zločinci koji davaju stanove, jer on tih 150 tisuća eura koliko dođe minijaturna garsonijera, neće nikada zaraditi u svom čitavom radnom vijeku plus još dvije, tri reinkarnacije. I još pored svega mora slušati šefove besmislice 'ja ti dajem plaću', kao da on ništa ne radi.

A kad se približi garavoj supruzi da joj ga smjesti u šator kedarski nju boli glava, ili joj je PMS, ili joj je neki drugi stres, a kako i ne bi kada je jutros imala Powerpoint prezentaciju, ali klijenti nisu bili odveć impresionirani, pa će možda otići u konkurentsku firmu. Uvijek postoji neka konkurentska firma, strašni neprijatelj koji nikad ne spava, pa kako se ti onda možeš opustiti? Tako umorni i frustrirani stalno se svađaju i naposljetku rastanu, i ona skupa s djecom ode u neki drugi grad, za boljom prilikom, a on pati za potomcima i onim vremenom kada se živjelo na selu i nije znalo za bolje.

Razmišlja kako li se samo našao ovdje, anksiozan i depresivan, kada je sve to krenulo k vragu? Nekoć su on i voljena živjeli sretno sve dok ih život nije počeo šamarati. Promijenili su više poslova nego djeci pelena, pokušavali se dodatno educirati kako bi bili konkurentni na surovom tržištu – jebote cjeloživotno obrazovanje da te jebalo – trčeći s posla na posao, a u međuvremenu hendlajući malu djecu i stare, bolesne roditelje želeći s njima provesti kvalitetno vrijeme koje nemaju. Sistem im u nijednom trenutku nije pomogao da im bude lakše – da im omogući krov nad glavom, vrtić popodne ili vikendom, jer rade u turizmu, skrb kad ti bolest dođe u obitelj - ti si sistemu samo broj, a ako padneš, neće ti pomoći, samo će te zamijeniti netko drugi dok se i on ne slomije. U cijelom tom metežu izgubili su sebe, zaboravili kako se smijati, veseliti malim stvarima… Da bi bio sretan, trebaš biti opušten, a da bi bio opušten, trebaš imati vremena. Ali kako ćeš imati vremena kad nemaš kune ušteđevine i kad stalno moraš misliti što ćeš sutra, kako ćeš biti što konkurentniji, jer ako ti nećeš, ima tko će, nema veze što je i taj nesretan. Sistem na kraju uvijek pobjeđuje!

Izgubili su bitku protiv stresa, najvećeg modernog neprijatelja, uzročnika sve te anksioznosti i depresije koja obavija zapadnu civilizaciju. Život im je garav kao da ga je sunce opalilo.

Popularni Članci