Oskar Benussi sjedi poviše dančarskog terena s pogledom u daljinu, na pučinu, tamo prema Turčinu. Da se njega pita, ne bi on sad sjedio, nego bi trčao, ali ne može. Za trčanje i zabijanje golova treba mu još pet igrača, a Danče su puste, kao da je rat. Oprostite, usporedba je kriva, jer Danče za čitavo trajanje Domovinskog rata nisu bile puste, štoviše, krv je letjela na sve strane, krv s tabana, koje su neizbježna nuspojava dančarskog nogometa koji se odvajkada igra bos.

Oskar je jedan od najboljih igrača koje je nogomet na Dančama ikad vidio. Njegovi spektakularni prodori, potezi, dodavanja i zabijanja urezana su u sjećanje bilo kojem Dančaru. Uvijek je igrao za publiku, a publika je to znala cijeniti. Voljela ga je, kao što je Pippo Inzaghi volio ofsajd.

Nažalost, Oskar više nema s kim igrati, a njemu nema tko aplaudirati.

U čitavih 97 godina slavne Republike Danče, koja je iznjedrila najveći vaterpolo klub u povijesti tog sporta, čitav niz slavnih odvjetnika, sudaca, doktora, galebara, pijanaca i žderonja – nikad se nije dogodilo, ama baš nikad – da se godina dopoteže do datuma 1. lipnja, a da se na Dančama nijedna, doslovno nijedna utakmica u malom nogometu nije odigrala.

Generacije dančarskih malonogometaša znaju da su travanj i svibanj ključni za sezonu – tad se, dok još beton nije počeo gorjeti na suncu, dobije onaj zaštitni sloj na stopalu, koji će Dančara čuvati od strašnih žuljeva i bolova tijekom ljetnih zvizdana.

No, Oskar više nema s kim igrati, a njemu nema tko aplaudirati.

Sjeća se on dobro - dok sada promatra praznu pučinu prema Turčinu – kada je bio mali, talentirani klinac velika je čast bila otići starijima po loptu, a kamoli zaigrati. Da bi netko od dječaka ganjao krvavu, okruglu bubamaru svetim dančarskim betonom – po kojemu je ostavljeno tisuće noktiju i hektolitre krvi – morao je to raditi u puno ranijem terminu od onog večernjeg, predviđenog za starije zvijezde. Klinci su u to vrijeme terenom trčkarali po 40 stupnjeva, a stopala su se topila u užarenoj smjesi betona. Roditelji nisu žalili za bolove svoje djece, nego su bili ponosni - neka se čeliče, jednog dana će postati velikani dančarskog nogometa.

Kao što je postao Oskar, koji danas, nažalost, nema više s kim igrati, a u njegovim potezima nema tko uživati.

Kad je krenuo u srednju školu - sjeća se Oskar toga kao da je jučer bilo - na Dančama je svakodnevno bilo šest-sedam momčadi čija su međusobna rivalstva bila na razini Celtica i Rangersa. U to vrijeme, iz ovog kuta čini se sad Oskaru da je bilo kameno doba, postojalo je na Dančama pravilo da ako su za novu utakmicu spremne dvije nove ekipe, da pobjednik ne ostaje na terenu, nego prepušta mjesto svježim igračima. To pravilo, siguran je Oskar, godinama na Dančama nitko nije upotrijebio, i, ako se ovako nastavi, a izgleda da hoće, morat će se u stijenu uklesati spomenik, o jednom davnom dančarskom, zauvijek izgubljenom pravilu koje je obećavalo svjetla zalaska sunca i pljesak razdragane publike.

Sada međutim, Oskaru nema više tko aplaudirati.

A što tek reći o slavnim turnirima koji su se održavali, gdje su padali spektakularni potezi, poput golova glavom, voleja, čak i pokušaja škarica – gdje su se umorni ratnici s Danača svojim suprugama vraćali bez noktiju, prstiju i kože. A one bi im vidale rane, kao da su žene vitezova. Danas više nema ni turnira, ni publike, ni 6 potrebnih igrača. Nema nogometa.

Da sad bane neki Koreanac s onim ludim selfie štapom i prostre svoj šugaman na dančarski teren, ni u snu ne bi mogao zamisliti da se nalazi na samom središtu mitskog igrališta kuda je svojedobno vladala noga doktora Miša Jančića, najveće legende dančarskog nogometa u njegovoj povijesti – ono što je Totti za Romu, to je Doktor za Danče.

Ali ni taj Doktor, legenda zbog kojeg su ljudi dolazili na kupanje i na utakmice, ove sezone nije odigrao nijednu partiju. Kruže priče da je ozlijeđen, da je prevalio pola stoljeća i da više ne može, ali tko bi u to povjerovao, jer je Doktor čak i u vrijeme kada je bio tinejdžer govorio suigračima „da je star, i da bi on sjajno igrao da ima manje godina“.

Iako je još od vrtića naglašavao svoju „starost“, skoro da ne bi bilo dana kada Doktor ne bi odigrao barem jednu partiju praćenu najluđim mogućim komentarima – Smrt dodavanju, sloboda strijelcima – i tako je on, iako „star“, više od pola stoljeća, uveseljavao i domaće i strane posjetitelje, sve do ove proklete godine kada ni on, ni Oskar, ni Brena, ni itko drugi nisu odigrali nijednu jedinu utakmicu.

Zašto je to tako, koji je razlog da se u pet mjeseci proklete dvije tisuće i šesnaeste godine, po prvi put još od Prvog svjetskog rata, nije prolila nikakva krv i nije puknuo nijedan žulj?

Razloga je, nažalost, više od jedan. Moderan, ubrzani način života, trčanje za novcima, brojne obaveze, društvene mreže i internet gdje ljudi sada troše znatno više vremena, nego prije, nedostatak parkinga…

Netko će reći da se nogomet ove sezone nije odigrao, jer vrijeme nije bilo dobro, ali to nije istina, jer su posljednji tjedni svibnja bili idealni, kao i dio travnja, uostalom kada je na Dančama bilo bitno koje je doba godine – Božić ili Velika gospa sasvim svejedno – čim je dan koliko-toliko dobar, Dančari su ostavljali sve obaveze i hitali na kultnu plažu zaboraviti svakodnevne probleme.

Ali kao da im se u posljednje vrijeme ne da, kao da im je odlazak na more postao nekakav veliki podvig, a ne opuštancija, teško je odgonetnuti točne uzroke… Valjda to sve skupa tako ide…

Kako god okreneš, činjenica je da je dančarski teren prazan kao duša ljudi 21. stoljeća – materijalizam nas je skroz uništio. Ne znamo više uživati u malim sitnicama, ne znamo se opustiti, smijati.

Oskar i dalje gleda u obzor i pita se je li ovo kraj Danača kakve je nekad poznavao. Hoće li doći nove generacije koje će nastaviti graditi tradiciju i identitet Danača ili će sve nestati kao da nikada nije ni postojalo? Oskar sebi ne odgovara na ova pitanja, jer se boji odgovora.

Dobro zna da je sve prokleto prolazno, kao i velika karijera Doktora, kao što će biti i njegova, ali nije problem u tome, nego što nema novih naraštaja koji će nastaviti tamo gdje su njihovi prethodnici stali.

Po prvi puta na Dančama, u skoro puno stoljeće slavne historije velike Republike, pojavljuje se scenarij, o kojemu se na Dančama ne priča, koji je (još uvijek) tabu tema. Možda dolazi vrijeme, ne odmah sutra, ali u sljedećih desetak-petnaest godina kada bi se i Danče mogle komercijalizirati, kada će se točiti kokteli s lažnim osmijehom konobara, dok u pozadini svira neki umjetni downtempo, a umjesto vaterpolista, u moru će se nalazit horde glasnih kanuista.

Jer, kakav scenarij možemo očekivati u budućnosti kada već danas nema domaćih ljudi, kada se ne može skupiti svega 6 duša za odigrati jednu partiju? Za tri godine, Danče bi trebale proslaviti sto godina Republike. Teško je iz ovog kornera praznog terena reći hoće li tada u legendarnoj uvali biti više ijednog sudca, doktora, odvjetnika, galebara, pijanca i žderonje koji će organizirati proslavu…

…Ili će samo neka usamljena i izgubljena duša gledati sa sjetom na pučinu, i pitati se „Što se, pobogu, Dančama dogodilo…?“

Maro Marušić