Predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica je konačno rekao rečenicu koja se u Dubrovniku godinama prešućuje: Najveći nered u prostoru Dubrovnika nije nastao unatoč struci, nego upravo zbog struke. To je možda najiskrenija i najvažnija rečenica izgovorena o urbanističkom kaosu ovog grada u posljednjih trideset godina.

Istina je brutalno jednostavna, nijedna nakaradna zgrada u Dubrovniku nije pala s neba. Nijedna predimenzionirana betonska grdosija nije nastala sama od sebe. Svaki taj objekt netko je nacrtao, netko ga je projektirao, netko je potpisao glavni projekt, netko je izradio geodetske podloge i svi su oni to dobro naplatili. Iza svega ovoga, uvijek stoji ta famozna riječ: struka.

Zato je Potrebica potpuno u pravu kada kaže kako je „struka donijela cijeli nered u prostoru“, jer tu ima istine.

Iza autoriteta 'stručnog mišljenja' puno je više bilo privatnog, a najmanje javnog interesa

Dubrovnik danas izgleda ovako kako izgleda, upravo zato što se desetljećima iza autoriteta 'stručnog mišljenja' skrivala legalizacija svega i svačega. Svaka kuća ima papir, svaki zid koji izlazi iz gabarita ima pečat, svaka zgrada i svaka devastacija ima potpis. Upravo zato je potpuno besmisleno slijepo vjerovati bilo kojem novom dokumentu samo zato što ga je izradila 'struka'.

Atlant Batala Centar je najbolji primjer. Objekt koji je trebao biti rekonstrukcija, završio je kao potpuno nova građevina zbog koje se građani mimoilaze na trotoaru udarajući jedni drugima u ramena. Bokeljska ulica još je jedan primjer prostora koji je urbanistički doveden do apsurda. U oba slučaja iza projekata stoje stručni ljudi, projektanti, arhitekti, geodeti, inženjeri. Ne divlji graditelji iz garaže i s diplomama s travničke pumpe, nego ljudi sa cijenjenim diplomama, licencama i pečatima koje masno naplaćuju jer nose 'važnost'.

Upravo zato je posebno indikativno kada se kroz različite sporne projekte godinama provlače ista imena, iste tvrtke i isti potpisnici. U Dubrovniku očito postoji cijeli ekosustav “stručnosti” koja prostor tretira kao robu za maksimalno iskorištavanje, a ne kao javni interes. U tom kontekstu izjava Marka Potrebice da se u Hrvatskoj često može “naručiti mišljenje, pizzu ili ćevape” nije puko bacanje riječi, nego vrlo precizan opis načina na koji se godinama oblikovao prostor ovog grada.

To, naravno, nikad ne znači da su svi korumpirani i da svi rade protiv javnog interesa, uvijek ima onih sa znanjem, etikom i moralnim kompasom. Ali to i dalje znači kako diploma sama po sebi više ne smije biti dovoljna da građani, političari, bez pogovora vjeruju onome što im se servira kao 'stručno' uz potpis. Jer nekad tom potpisu nije presudila stručnost, nego korupcija.

Kad beton nikne, kasno je za naknadnu pamet

E, to, baš to će biti ključna stvar kod novog Generalnog urbanističkog plana (GUP) koji bi, prema najavama gradonačelnika Mata Frankovića, u lipnju trebao biti predstavljen javnosti. Tu dolazimo do najvažnijeg dijela cijele priče.

Franković kaže da GUP nije detaljno gledao jer ga je prepustio 'stručnjacima'. Možda je to politički korektno, sigurno je i ljudski dobronamjerno ne miješati se u ono što nisi studirao i tome život posvetio, ali, veliko ALI: iskustvo Dubrovnika nas je naučilo da se prostor ne smije NIKADA prepustiti zatvorenim krugovima ljudi koji međusobno potpisuju projekte, elaborate i izmjere, a onda se svi kolektivno čude kada grad postane urbanistička devastacija, močvara u kojoj se za dah preživljavanja bore oni koji ovaj grad najviše vole.

Novi GUP treba secirati red po red, česticu po česticu, cestu po cestu. Treba otvoriti 40 tisuća pari očiju i tražiti svaku potencijalnu zamku prije nego 'nikne' neka nova Batala ili Bokeljska. Jer kada beton jednom nikne, kasno je za naknadnu pamet.

Srami li se tko?

U tom smislu Potrebica je rekao još jednu važnu stvar kada je izjavio da ne želi da ga se njegova djeca srame zbog potpisa njega, kao predsjednika Gradskog vijeća, na usvojenom GUP-u. Takve izjave nedostaju u javnom prostoru. Predugo slušamo sterilne političke fraze operirane od stvarnosti, dok gradovi nestaju pod apartmanizacijom, pohlepom i 'stručnim rješenjima' koja služe svima osim građanima.

Jer, čega se danas sramimo kad su u pitanju dosadašnji planovi? Prekretnica je bila 2005. godina u kojoj su brojne zelene površine postale građevinske zone, a jedan od najgorih primjera je Babin kuk gdje upravo sada svjedočimo devastacijama koje su počele tada, prije više od 20 godina. GUP i prostorne planove 2013. i 2014. obilježile su burne svađe oko gradnje na platou Srđa te su potpuno ispod radara prošli svi ovi kasnije izgrađeni mastodonti po samom gradu, temeljeni na ''kreativnom'' iščitavanju zakonskih parametara gradnje, uz pokoji korumpirani potpis struke. I da ne bude zabune, i oni koji su zaduženi za izdavanja akta gradnje, trebali bi također biti prije svega stručni. Prije više desetljeća su se zgrade radile na parcelama dovoljno velikima da oko zgrade ima i zelenila, vrta, parkinga... Dok se u 'moderno doba' u najmanje prostore uguraju ogromne zgradurine od ruba do ruba parcele, nerijetko bez parkinga, a jedino zelenilo na parceli bude plijesan po fasadi zbog nakupljanja vlage, jer više nema zemlje koja bi 'progutala' kišu. 

Atlant Batala Centar nije ništa drugo nego tipičan primjer gradnje na hrvatski i dubrovački način posljednjih 35 godina. Do sada im je uvijek prolazilo. U tom periodu već tri i po desetljeća ovim gradom i državom 'drmaju' uvijek isti ljudi, kruže isti obrasci ponašanja, a zajednički su im isti interesi. Mijenjale su se vlasti, stranke, parole i boje kampanja, ali način na koji se odrađuju 'velike priče' ostao je zapanjujuće isti. Bilo je i onih koji su tu matricu prozreli, odlučili joj stati na put, pa su marginalizirani, ismijavani, uklonjeni. Nitko više danas nema pravo na naivnost kad su u pitanju GUP, velike investicije, projekti i famozna stručna mišljenja koja ih prate. Najveća greška koju ovaj grad može napraviti jest ponovno povjerovati da će ga spasiti 'struka' koja ga je u sprezi s moćnicima godinama sustavno devastirala.

Za razliku od velikih priča, projekata i ljudi koji stoje iza njih, u istoj toj paralelnoj stvarnosti su i oni drugi, mali ljudi kojima ništa nije dozvoljeno, koji ne mogu ništa nadograditi, koji čekaju red za planove i dozvole i poštuju rigorozna pravila za rekonstrukcije svojih objekata. Tada struka itekako dobro zna svoj posao.

Što nam donosi novi GUP?

Toliko spominjan i toliko iščekivan novi GUP uskoro stiže. S obzirom na dosadašnju praksu, trebat će ga detaljno, paranoično pažljivo promatrati, secirati, česticu po česticu, a to zahtijeva znanje i stručnost. Nije posao novinara razumjeti se u urbanistička pravila i prostorno planiranje, ali jest  inzistirati na odgovorima na pitanja u interesu javnosti. U tom smislu svaki potpis ''struke'' jednoga dana može izaći u javnost, kao što se to dogodilo u slučaju Bokeljske gdje je netko stručan dopustio gradnju tri metra od mora.

Ipak, sve devastacije u prostoru, od Bokeljske do Atlant Batala Centra, razotkrili su i omeli upravo novinari ili, kako ih neki nazivaju, ''dnovinari'', ''crvi'' i ''plaćenici'' koji svoj posao i odgovornost shvaćaju ozbiljno. I to rade bez toga da dobiju po stan ili dva u mastodontskim zgradurinama koje niču, bez mita za potpis koji sramoti struku, nerijetko uz minuse na računima i život u podstanarskim stanovima iz kojih se u svakoj temi bore za to da ovaj Grad bude bolje mjesto za vas i vašu djecu. Inače, tako se voli svoj Grad i to je jedino pravo domoljublje.

Naredno vrijeme će pokazati što Dubrovniku i prostoru donosi budućnost, dok prošlost ne možemo promijeniti. Možda je vrijeme da svi dobro otvore oči. U prostoru je najgore što se posljedice nekih odluka vide tek nakon dvadesetak godina. Dotad, preostaje slušati tko što govori i pamtiti. Definitivno je lijepo čuti kad političar naglas govori o tome kako ga se pokušalo potkupiti, o izvođačima radova koji falsificiraju dokumente o kompetentnosti, o pozivanju inspekcija i prozivanju onih koji misle da su jači od grada i države. Izjave političara o normalizaciji drogiranja, o intelektualnom propadanju grada koji se pretvorio u vozače taksija i čistače apartmana, a sada i o 'struci' koja je nepovratno uništila prostor najljepšeg grada na svijetu, nešto je što je javni prostor trebao. Ako to budu pratile i konkretne prakse, bit će to u budućnosti najmanje što jedan ovakav Grad zaslužuje.