Transformacija iz zemlje u ratu u procvalu demokratsku državu, članicu europske obitelji, državu u koju se ugledaju susjedi od Vardara pa sve do Triglava, toliko je impresionirala predsjednika Parlamentarne skupštine NATO-a Hugha Bayleyja. On je na otvaranju godišnjeg zasjedanja ovog tijela Sjevernoatlantskog saveza posebno pohvalio uspjehe jedne male države u njenim integracijskim naporima. Postali smo, rekao je, uređena i uvažena država, koja je dala vojnike u Afganistan i koja zajedno sa ostalim članicama NATO-a ravnopravno odlučuje, kreira svjetski mir i intervernira tamo gdje je rat, donosi rezolucije i dijeli 'know how' sa susjedima k'o baba kolače.

Kaže lafčina Hugh da nekima treba i 100 godina da dosegnu ono što mi imamo danas. Pa i nemamo baš toga puno. Jedino nam burze rada rade. Ne znam ni na koje je države točno mislio, ali znam da im onda nije bilo lako. Njemu se ta transformacija iz 'divljačke' zemlje s periferije Balkana čini brzom i lagodnom. Ma nema problema, prošla je kao seks nakon duže apstinencije. Slatko i kratko. On to gleda ovako. Izručili smo generale, malo prilagodili zakonske okvire, oštro osudili korupciju, odradili niz projekata prekogranične suradnje, poslali premijera u zatvor i pložili test da se nekako uguramo na zabavu kod Velikog Gatsbyja. Uostalom, kad stignu u Dubrovnik ljudima se iskrivi percepcija stvarnosti. Dok stignu iz zračne luke u hotel već ne znaju ni kako se zovu. Ne zna Hugh kako je bilo živjeti tih 20 godina i podnositi sve pizdarije. Od cro-dancea, rasprodaje tvornica, tajkunizacije, privatizacije, majmunizacije, Tonike, cvata rođačkog mentaliteta, 'golih vijesti', Red Carpeta, Big Brothera, pa sve do crnih fondova, prosvjeda radnika, reformi i reorganizacija i posvemašnje jebomaterizacije. Nije bilo ni malo lako. Zato, treba nama Hrvatima čestitati što smo preživjeli, Hrvatsku. Jer ta je gena kamenih i glave tvrde.

No, pustimo sad to, kako Bare kaže. NATO-vci su pošli doma. Sigurno ste to primijetili po manjoj koncentraciji službenih organa i 'ljudi u crnom' na gradskim ulicama. Druga stvar koja vam nije mogla promaći su kontejneri za otpad, odnosno njihov povratak. Gdje god je imalo proći neko diplomatsko vozilo, kontejnera nije bilo. Ta je praksa visokog osiguranja neke toliko raspizdila. Kaže mi stari za nedjeljnim objedom da je umalo finuo u zatvoru. Pokušat ću ispripovjedit, iako stari zna nadođontat pokoji detalja samo ako smatra da će začinit priču.

Ovako je bilo. U petak navečer, prvog dana zasjedanja NATO-a ide on bacit smeće ispred zgrade. Pređe preko puta, vrti se po poznatom teritoriju, no kontejner ne vidi. Opsuje što nije ponio očale. Jučer je iš'o bez njih i jasno ga je vidio. Zapravo, dva su. Osvrne se još koji put oko sebe. Ništa. Jedino je vidio susjedu kako ga viri s balkona. Krasno, pomisli. Sad će okolo pričat kako Vlaho skuplja boce. Tada iz mraka došeta policajac.

-Izvolite gospodine, kaže mu policajac, jedva mu je dvadeset. -Jel' vam mogu pomoći?

-E, dobarvečer vam. Ma teško mladiću, jedino ako mi nećete skočit gore po naočale. Ne vidim kontejner za smeće. Ni jedan, ni drugi.

-Dobro vi vidite, gospodine. To je zato jer ih nema.

-Nema? A gdje su, što im je?

-Nije im ništa, morali smo ih maknuti.

-A-ha. A što niste onda stavili druge kad ste ove maknuli. I što ste ih maknuli? Biće su se pokvarili, a?

-Ma nisu. To vam je zbog NATO-a.

-NA-čega?

-NA-TO! Ova vojna organizacija, znate?

-Ma znam ja za NATO mladiću, nego što njima smetaju naši kontejneri? Nisu po pravilima, ekološkim standardima, ne gusta ih boja, dizajn im para oči ili im smetaju za nos?

-Nije, gospodine. To su vam standardne mjere sigurnosti.

-Standardne? A tako!? Vidite, imam i ja standarde. Svaku večer oko ovih ura ja standardno bacam smeće. I kad je vruće, i zima, i kad puše bura i pada kiša...

-E, a sad vam je NATO. I sada ne možete.

-Shvaćam. Nego, samo sam kuriozan, što njihovim standardnim mjerama sigurnosti toliko smetaju naši kontejneri? Što misle da krijemo unutra? Nuklearno naoružanje ili neke bijesne građane, militante antiglobaliste koji će ih gađat ostacima objeda?

-To ne znam. Ja samo patroliram ovdje, dežuram. Ali, siguran sam da nije to.

-Dobro, dobro. Ima li ih negdje u blizini a da ih niste makli?

-Koga?

-A kontejnera bogamu!

-Ima vam ih dole na Batali, tamo ih nismo dirali.

-Na Batali? A-ha, dobro. Nego, nisam gled'o vijesti danas. Ima li tu na NATO-u naših, a?

-Kako mislite, naših?

-Pa naših, bogamu. Linića, Pusićke, Milanovića, Karamarka...naših?

-Mislite vladinih dužnosnika?

-E tih, ako ćeš ih tako zvati. Ja ih zovem smrdejima, lažovima, lopužama...

-Gospodine, ne može tako!

-Ajde dobro. Nego, jesu li oni arivali na taj NATO?

-Meni ništa ne govore, a nisam ni ja gledo vijesti. Ali, mislim da ih ima.

-A koga? Ajde, ajde, sigurno nešto znaš.

-Pa, mislim da je tu gospođa Vesna Pusić.

-A-ha. Tko još? Ajde reci, ionako ću poslije viđet na vijestima.

-Tu je i predsjednik Sabora, gospodin Leko i nekolicina ministara.

-A fino, fino. A Ivo, je li i on arivo ili je Zagrebačka filharmonija imala važan koncert, a?

-I predsjednik Republike Hrvatske je stigao. Za filharmoniku ne znam!

-Lijepo, lijepo. A gdje je gospodin predsjednik Vlade? Znam da u Vukovaru nije!

-Ne bih znao, gospodine. Ja sam samo službenik. Krivu osobu pitate!

-Dobro, dobro mladiću. Nego, ovako ćemo. Pasalu ste setemanu istu pizdariju napravili radi onog Croatia foruma ili summita, kako ga već zovu. Dva puta sam išao bacat smeće. Isto mi je vaš kolegao rekao. Mjere sigurnosti i sve to. Dva puta sam krenuo na Batalu. Morao sam s autom jer je padala kiša, a u mene su stare kosti, pa kad pokisnem, prehladim se. Batale nisam ni vidio. Na kraju ste sve ceste blokirali, preusmjerili promet, boga vam vašega. Na kraju sam s vaše Batale finuo u Gružu. I to preko MOSTA FRANJA JEBENOG TUĐMANA!

-Smirite se gospodine! Ne možete tako razgovarati sa mnom. Ja sam s vama imao strpljenja.

-Ma hvala tebi, moj mladiću na strpljenju. Ja ga vidiš nemam odavno. Zato ću ja sad ostavit ovu vreću ođe. Točno na mjestu gdje je bio kontejner. A ti lijepo zazovi Leka ili nekoga drugog od smrdeja, ti sam biraj, pa neka ga oni skupe! A sada, NA-TI!

Rekao je to, pružio mu vrećicu, okrenuo se i otišao doma. Upalio je televiziju. Izvještaj s zasjedanja NATO-a. Pljuno je u ekran i otišao leć.

Dva dana poslije i NATO je otišao doma. Usvojili su rezoluciji o Siriji, Afganistanu, Bliskom istoku i poslali poruku zemljama iz okruženja da se dogovore oko neriješenih pitanja. Stari je oko desetura izašao bacit smeće što se nakupilo u dva dana. Laknulo mu je kad je preko ulice ugledao kontejner. Dva.
 

Petar Ipšić