Najprije je to mlijeko bilo u staklenim (i povratnim) bocama širokoga grlića i na vrhu te boce nije bilo čepa nego komadić aluminijske folije. Trebalo je dobro pazit da boca bude u bursi uspravno da se mlijeko ne prolije. Kasnije više nije bilo tih boca nego su bili najlonski saketi u kojima je bila litra mlijeka.

Naravno, to je mlijeko dolazilo sa farme u Konavlima. Danas više nema ni boca sa širokim grlićima, niti tih najlonskih saketa, a nema niti krava na farmi u Konavlima.

Tad nije bilo supermarketa đe možeš sam uzimat što ti treba i stavljat u kolica. Sve su butige imale prodavačice i vitrine i čeko se red. I, kad si došo na red, reko si što ti treba i prodavačica bi ti to donijela. Sve što je bilo, kako se zvalo, „refuzo“ prodavačica bi ti stavila u škartoce (za one koji ne znaju: papirnate saketiće). I, cijelu spenzu bi stavio u plastičnu mrežicu koju si nosio iz doma.

Nije bilo najlonskih saketa!

Eto, vremena su se promijenila. Malo tko nosi iz doma burse za spenzu. Na svakom koraku vidiš ljude kako idu i u obje ruke nose po 5-6 najlonskih saketa sa prehrambenim proizvodima. Malo ko nosi košić na placu i u njega stavlja povrće koje je kupio.

Već sam piso o tome da je količina tih najlonskih saketa nenormalna. Ne treba završit prehrambeni ili kemijski fakultet da bi se shvatilo da to – bez sumnje – onečišćuje naš okoliš. Hajdemo od jednostavne matematike: neka naš Grad ima 40.000 stanovnika i neka svaka familja ima 4 člana (nažalost, to je puno manje od toga!). Po toj računici bi u nas u Gradu bilo 10.000 domaćinstava. I, neka svaki dan svako domaćinstvo donese doma samo jedan najlonski saket, to bi značilo da svaki dan u nas u Gradu potrošimo 10.000 najlonskih saketa. Ako idemo dalje u matematici, to je 3.650.000 najlonskih saketa godišnje. Tri milijuna i šestopedest tisuća!!! Samo u našemu Gradu! Zamislimo koje su to količine u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu kao najvećim gradovima u državi.

Mislimo li, onako realno, da to ovaj naš planet može podnijet?

Dakle, složit ćemo se da se radi o enormnoj količini najlona, plastike i čega sve ne.

Što naša Vlada poduzima u tome pravcu? Čitamo prije par dana da je naša ministrica Vučković izjavila da se uvode promjene i da će se svi ti najlonski saketi od Nove Godine, od 01.01.2025., naplaćivat.

Je li to briga o okolišu?

Ako je nešto štetno, ako nam zagađuje okoliš, ako nije ekološki prihvatljivo, zašto se ne zabrani potpuno prodaja i dostupnost tih proizvoda? Zašto se ne uvedu opet oni ekološki prihvatljivi škartoci?

Ne! Nije prihvatljivo ali će država od prodaje tih proizvoda ubrati PDV. To je cilj. Neka Vrag nosi sve, ali na tome se treba zaradit.  

Dubrovačko Njorgalo