test

KOMENTAR "Kome se to klanjamo, kome dajemo pozornost? Dođimo pameti i držimo se istinskih vrijednosti!"

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović/DD
Prije puno godina, kad bi doma gledali na televiziji kakvu dramu ili tužniji film, ja bi onako „preko oka“ primjetio katkad da mi se žena uskomešala, pogledo bi je i vidio da su joj se oči napunile suzama jer bi je dirnule neke scene ili dijalozi koje je upravo gledala ili slušala. Nije da sam ja bio bezosjećajan, ali nikad mi se tako što nije moglo dogodit. Onda bi njoj valjda bilo neugodno što sam je uhitio u takvom stanju pa bi mi samo rekla da je ne gledam nego da nastavim gledat televiziju.

Protekom godina i ja sam pomalo omekšo, ali ne na filmove i drame nego na neke tradicionalne događaje, a osobito na onu duboku muziku koja dira najskrivenija čuvstva i budi valjda ono najbolje iz sjećanja i ono duboko zapreteno.

Davno sam to počeo primjećivat još prilikom otvaranja Igara. Sve ono lijepo što nas čini boljim i drukčijim i posebnim, od naših literata na koje se cijela naša hrvatska književnost vazda naslanjala, od šarenila antikih nošnja koje su oblačili naši glumci, do kneza na taraci od Sponze, sve mi je to izazivalo trnce po rukama i nogama, ali sve sam to mogo nekako skonsumat do kraja otvaranja Igara dok se ne bi začuli prvi taktovi svevremenske Himne slobodi. To remek djelo pisane riječi i nota, svojim skladom riječi i harmonijama pobuđuje ono najbolje i najdublje što čovjek u svome bitku može iznjedrit. Može li čovjek izreć vrijednije riječi od onih koje je Đivo Gundulić tad zapiso? A Gotovac onako uglazbio? Tu Himnu ja već godinama ne mogu odslušat, a da mi se oči već u prvim taktovima ne napune suzama, a do kraja himne one i poteku niz obraze. Dakako, prvih godina me je bilo malo i sram. Muški pa plače! A kasnije me više nije bilo briga. Jer, kad je nešto tako duboko, vrijedi svake suze.

U isti mac idu i još tekst našega Lausa kojim započinje otvaranje Feste svetoga Vlaha. Kad se svake godine okupimo pred crkvom svetoga Vlaha i kad biskup pročita:

U ime presvetoga Trojstva,

Oca, Sina i Duha Svetoga,

U ime slavne Djevice Marije,

U ime slavnoga Svetoga Vlaha, našega parca,

U ime svijeh svetaca i svetica na nebesima

Život i pobjeda, mir i obilje

Ovomu našemu starodrevnom gradu i zemlji dubrovačkoj

Da ih Bog spasi i uzdrži mnoga ljeta

na moru i na suhu.

Živio Sveti Vlaho!

Koga ne mogu dotaknut te duboke riječi molitve i ufanja svakoga onoga ko ljubi svoju zemlju na kojoj se rodio, koja ga hrani, đe mu familja živi i đe djecu odgaja? Može li svako ljudsko biće više poželjet sebi i drugima, više stremit? Kolika su stoljeća pameti, rada, domišljatosti i boli u te riječi ugrađena?

Pa onda uzredaju brzojavi naših pomoraca, koji često u pogibelji života puno bolje znaju koliko duboko molitva pomaže i koliko je zagovor našega parca potreban i koliko može utjehe i nade pružit.

A i brzojavi naših Dubrovčana koje je život rasuo po svijetu i koji za ovaj dan, ponosni što su iz ovoga grada, čestitaju svima nama doma. Svakome ko imalo razumije njihov osjećaj ponosa, ali i tuge i čežnje za Gradom, za Festom, za djetinjstvom i za ovim mirima, ne može se nego učinit gučula u grlu kad sluša te njihove riječi pozdrava koje govore da su s nama i da su naši, đe god ih život nosio i đe god bili.

U tim trenucima ushita, zanosa i ponosa, i dok gledamo kako dvije bijele golubice lete, započne i Himna svetoga Vlaha! To djelo Vinka Vilića i Rade Ivellia, dvojice Dubrovčana koji kad su pisali i skladali tu himnu nijesu živjeli u Gradu, i danas paraju srce i pune oči suzama. Jednako kao i Gundulićeva i Gotovčeva Himna slobodi.

U te bisere našega glazbenog stvaralaštva bi na isto mjesto, neka mi ne zamjere ostali, ubrojio i Himnu svetome Vlahu koju je napiso naš Krešo Magdić. To bogatstvo harmonija, otpjevano samo onako kako je to mogla klapa Maestral i njihov tadašnji tenor, danas nažalost pokojni, Mišo Šperanda, je i danas jedna od nezaobilaznih pjesama koje se slušaju uz objed na Svetoga Vlaha. Ali, koje se slušaju kad se mala djeca povuču na spavanje iza objeda i kad se graja stiša, da se može uživat u svakoj noti i svakome akordu.

I tako se nakon otvaranja Feste vratimo doma puni emocija, napunjeni, ponosni, sretni da ćemo sutra tu našu sreću na blagdan svetoga Vlaha podijelit sa svima onima nama dragima i bliskima. Sa prijateljima, sa susjedima. Da ćemo iza Feste bit i bolji, da ćemo svu mudrost stoljeća što su prošla još bolje upregnut da nam budućnost bude bolja i ljepša. Da ćemo se napojit na iskustvima prošlosti i još više našu ljudskost usavršit. I u tome raspoloženju se nadamo provesti cijelu Festu i sve dane iza nje. I, još malo, do završnih poklada, pa onda u miru i promišljanju, osvrnut se malo na se, pa promislit malo u Korizmi đe smo zađerali. Provat nešto popravit, promijenit na bolje. Jer, zašto se čovjek ne bi popravio? Zašto ne bi bio još bolji? Učinio nešto više i bolje za sve oko sebe? Zašto se ne bi zlo iskorijenilo? Zašto ne pomoć drugima oko sebe? Zašto ne prestat griješit?

A onda u cijelom tom ushitu emocija i dobrim željama i veličanju svega ljudskoga, takoreći levitirajući od emocija i ponosa, već isti dan, čujemo „Oj, radosti“. Vazda nas ljudska feca, što bi reko jedan naš pokojni profesur – talog ljudskog društva – vrati na dno. Đe mi to živimo? Kakvim se to vrijednostima klanjamo? Čemu ili komu se mi to divimo i davamo publicitet? Dođimo pameti i držimo se starih vrijednosti. I pustimo suzu na te stare melodije.

A, ovi divlji? Za njih je u doba Republike davno stojo natpis na istočnim vratima od Grada: „Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa koju grije duh svetoga starca.“ 

Dubrovačko Njorgalo

Popularni Članci