Muzej crvene povijesti nedavno je na svojoj Facebook stranici podsjetio na 40. obljetnicu otvorenja hotela Belvedere.

-U nedjelju 26. svibnja 1985. svečano je otvoren hotel Belvedere, posljednja velika investicija HTP Dubrovnik. Sa svojih 200 soba i raznovrsnim dodatnim sadržajem (bazenima, plažom, restoranom Konavle, noćnim klubom Trubadur, francuskim restoranom Roland, pivnicom Bayern i dr.) bio je jedan od najluksuznijih i najopremljenijih dubrovačkih hotela – napisali su, među ostalim, iz Muzeja crvene povijesti.

Građani Dubrovnika odmah su se podno Facebook obljetnice nadovezali sa svojim komentarima. „Tužno kako sada izgleda“, „Danas je nažalost ruglo kao puno toga u gradu, jer su ruglo oni koji kolo vode u ovoj državi“, „Baš je žalosno što pojedinačni interesi onemogućuju prijeko potrebnu obnovu“, „Koja šteta kako je završio“, „Sramota je da tako lijep hotel stoji zanemaren i stalno mijenja vlasnika“.

Floskule

Ljudski mozak stvarno je smiješan organ. Tako ga je lako obmanuti i zalijepiti mu neku floskulu koju onda homo sapiens ponavlja kao da je papagaj na amfetaminima. Tako je i s hotelom Belvedere. Čim se on spomene, odmah Dubrovčani krenu govoriti da je riječ o sramoti, žalosti, ruglu, šteti, tuzi, a u biti ovo što se s njim dogodilo jedna je od najboljih stvari za Dubrovnik još od osamostaljenja Hrvatske.

Daj Bože da se Belvedere nikad ne obnovi i da zauvijek ostane ovakav!

Prva dobra stvar koja se nakon rata dogodila na Belvedereu bile su zabave elektronske glazbe. U samim počecima partyji su se održavali u amfiteatru što je samo po sebi fenomenalno mjesto pa je i energija na tim zabavama bila legendarna. Onda je zbog buke došla zabrana za tu poziciju, pa su se zabave kasnije održavale na istočnoj strani hotela, prema Orsuli. Belvedere je obilježio cijelu generaciju i podario joj ono o čemu današnji mladi mogu samo sanjati. Imaju oni sada Revelin, ali cijene ulaznica i pića na Belvedereu bile su onda znatno povoljnije. Danas u Revelinu nećete sresti skoro nikoga iz Grada, a na zabavama na Belvedereu bili su svi, uključujući metalce i punkere iz devedesetih.

No, te zabave manje su važne od Belvederea kao mjesta za kupanje. U drugoj polovici devedesetih i u prvom desetljeću ovog stoljeća brojna dubrovačka kupališta bila su ispunjena domaćim ljudima, što pokazuje broj ekipa koji se tada nadmetao u Divljoj ligi (u najluđim godinama iznosio je blizu 70 ekipa). Dubrovčani su bili svuda po plažama, čak i na Banjama koje su također imale ekipu u Divljoj ligi. O Dančama, Šuliću, Buži, Bellevueu, Copacabani ne treba ni govoriti. Na svim tim kupalištima osjećali ste se kao u svom dnevnom boravku. Uvijek ista ekipa, ista zezancija, vaterpolo, nogomet, nogotenis, kartanje, roštiljanje - plaže su bile ogroman dio naših identiteta i prekrasna jeftina svakodnevica.

A onda je došao kapitalizam i upalio svjetlo.

Hoteli su privatizirani. Novi vlasnici ogradili su svoje plaže, nisi im mogao uopće pristupiti, a kamoli skupiti ekipu za Divlju ligu. Da nije bilo Igora Legaza, nikad više noga lokalnog stanovnika ne bi stupila podno hotela. Danas nitko ne brani odlaske Dubrovčanima ispod Palacea, Elite, Presidenta, Neptuna i ostalih, ali protokom godina domaći su malo pomalo prestajali dolaziti i sve su te plaže (p)ostale isključivo za turiste.

Teški retro

Nažalost, nije taj proces bio rezerviran samo za hotele, nego i za najkultnija dubrovačka kupališta. Nikad manje domaćih na Buži, Šuliću, Dančama, Bellevue, što najbolje pokazuje broj ekipa koji se sada nadmeće u Divljoj ligi (u najtužnijim godinama nekad ih je samo 20). Domaćih odavno nema ni na Banjama koje već dugi niz godina nemaju ekipu u Divljoj ligi. Na svim tim kupalištima danas se osjećate kao da ste u seriji White Lotus. Uvijek sličan koncesionar, uvijek prazne ležaljke i suncobrani porazbacane uokolo, kokteli, lounge-bar s muzikom iz liftova, plaže su sada nebitan dio naših identiteta i dosadno, skupo iskustvo.

Osim na Belvedereu.

To je ostalo jedino mjesto s pravim lokalnim štihom. Domaći se druže, kartaju, roštiljaju, za odigrati nogotenis stoji se u redu. Navečer ponekad budu zabavice, baš kako je prije bilo na bilo kojoj drugoj plaži. Donesu svoje jelo i piće, imaju tamo frižider, ne moraju iskrcati ogromnu lovu nekom lounge baru, ako tamo dođeš i bez para, nećeš ostati žedan. Teški retro. I onda kada se negdje spomene hotel Belvedere, ljudi stanu govoriti da je on sramota. Što je točno sramota na Belvedereu? Što naši ljudi guštaju? Što im je lijepo? Što ne troše lovu na skupe kafe, ležaljke i suncobrane koncesionarima? Što se druže? Je li možda nogotenis žalost i tuga?

Jesu li Dado, Vedran, Obo, Branko, Rale i Šojak i njihovi „privatni interesi ti koji onemogućuju prijeko potrebnu obnovu?“ Je li Kezo „sramota što tako lijep hotel stoji zanemaren i stalno mijenja vlasnika?“

E, pa dragi moji sugrađani floskulastog mozga, sad ću ja vama lijepo u par crta objasniti što bi se dogodilo da se omogući prijeko potrebna dozvola i napravi tako lijepi hotel. Vlasnik bi, naravno, bio stranac, neki Putinov uguz, Xijeva marioneta ili Trumpov potrčko. Znači, profit tako lijepog hotela iznosio bi se iz Hrvatske na Djevičanske ili neke druge kurvanjske otoke. Na recepciji bi radili Srbi, Makedonke bi bile sobarice, Bosanci konobari, Filipinci i Nepalci portiri. Ne bi radio niti jedan Hrvat, a kamoli Dubrovčanin. Na plaži bi bio lounge, chill, downtempo, lo fi bar s koktelima, najjeftiniji 20 eura. Po plaži razbacane prazne ležaljke i suncobrani, nemaš gdje ostaviti šugaman. Umjesto Dada i Vedrana kako tehniciraju s loptom gledali biste fotografa kako tehnicira s novopečenim britanskim bračnim parom koji tisuće i tisuće eura za vjenčanje plaća vlasniku hotela, inače drugom rođaku nećaka direktora Pfizera od kojeg nitko u Dubrovniku nema ama baš nikakve koristi. Eto, to bi se, moji dragi sugrađani, dogodilo s ruglom i sramotom na istoku Grada.

A ako je već riječ o prevrijednoj lokaciji da bi na njoj Kezo izvodio neprisiljene pogreške na nogotenisu, onda neka se u GUP-u zemljište prebaci iz turističkog u stambeno, pa se tamo naprave zgrade ili neboderi za priuštivo stanovanje lokalnog stanovništva.

Sve je bolje od „omogućavanja prijeko potrebne obnove tako lijepog hotela“.