Izašao sam iz ormara noseći u rukama haljinu. Potom sam je obukao. Sigurno se pitate što haljina radi na muškarcu, heteroseksualcu i katoliku osim što sramoti hrvatski narod. Odgovor je jednostavan – volim je nositi, jer se osjećam slobodno. Nema nogavica da me stišću. Ljeti pogotovo. Kako samo lijepo odozdo pirka. Posebno na motoru.

Dan je bio pun kričanja cvrčaka , a ja slobodan. Ne samo zbog haljine, već i zbog vikenda. Idem do grada, plan je jednostavan – samo sporo.

Nakon popijene kafe, i prije kupanja, gledam što ću još raditi. Odlučujem otići u crkvu, davno nisam bio. Utroba crkve u ljetnim danima ispunjava nekim neopisivim mirom. Razgledam je pitajući se koliko je novaca utrošeno na njenu gradnju. Bi li bilo bolje da su nahranjeni siromašni? U srednjem vijeku ih je bilo više nego sada.

Šetam ja tako crkvom i divim se djelima ljudskih ruku kad li odnekud dolazi još jedan čovjek u haljini. Promislim, i on je shvatio da je najbolje ljeti hodati bez gaća. Međutim, to je svećenik. Upozorava me da ne mogu takav boraviti u crkvi.

-Kakav? – upitam ga.

-Takav u haljini – odgovara on meni.

-Ali i vi ste u haljini? – ne dam se.

-To nije isto. Ovo je svećenički haljina, a vi ste u, kako da kažem, ženskoj haljini.

-Imate nešto protiv žena?

-Nemam, nego razumijete kakvi su propisi. Ne možete tako u crkvu i gotovo – zaključi svećenik.

Ne da mi se svađati i objašnajvati na slobodan dan, pa odlazim pokunjen iz crkve. Kakvi su to samo propisi i čemu služe? Zar je važnije kako si obučen kad dolaziš u crkvu, nego razlog zašto dolaziš? Zar odijelo čini čovjeka? Izgleda da po društvenim normama zaista čini. Da sam došao u Hugo Boss odijelu, svećenik bi bio sretan. Ako već moraju postojati neke izmišljene društvene norme oko odijevanja prilikom ulaska u crkvu zar ne bi bilo logičnije da se prije zabrani ulazak onima u Hugo Boss odijelima nego u haljinama? Znate onu biblijsku izreku: Prije će Maro Marušić ući u crkvu u haljini, nego bogataš u kraljevstvo nebesko?

Ili ipak neće? Nije ovako samo s crkvom, već i s drugim institucijama. Na sud ne možeš u kratkim gaćama. U gradsku vijećnicu također. Nije pristojno nositi ni japanke. Kapi znoj s tebe, smrdiš kao kuga, ali važno je da si obučen prema društvenim normama. Sreća da prilikom ulaska u sudnicu ne moramo nositi one smiješne perike dubrovačkih knezova.

Dosta je teških razmišljanja na slobodan dan. Idem na kupanje. Na Danče valjda mogu u haljini. Dok se penjem uz Gradac, pjevam 'Danče su nam pravi raj'. Potom prolazim pored groblja. Na Dančama je moja obiteljska grobnica. Da me sad pogodi meteor, i poginem ravno na svom grobu, siguran sam da me ne bi pokapali u haljini i japankama. Ne smije se tako na onaj svijet. Što će Bog reći na moj dress code? Neće mi ni suditi, nego me poslati ravno u pakao.

-Kad si se već obukao za paklene vrućine, najbolje ti je da ideš ravno u pakao. Što ćeš tako obučen u raju? Znaš da se tako ne dolazi na sud? Pogotovo ne na Božji sud – reći će mi strogi Bog, a ja ću se udariti u ćelempuru.

-Baš sam bio glup, mogao sam živjeti normalno obučen, pa ne bih morao u pakao – nastavljam s glupim šalama na svoj račun.

Onda me iz te moje gluposti, probudi nekakav ogroman plakat odmah pred ulaskom na Danče. Što li je ovo, nije valjda Konzumov plakat S Vama na plažu? Ako već Ivica Todorić mora sa mnom kroz život, neka me bar pusti na plaži.

Dođem bliže i vidim da nije Ivica, nego piše  - Grad Dubrovnik, a ispod velikog natpisa, pravila ponašanja na plaži. Kad su ovo postavili, mislim se? Ah da, eno je nedavno donesen Zakon o plažama, pa je nužno da se postave ovi natpisi. Valjda je neki pametan um iz ministarstva zaključio da se bez ovog zakona ljudi nisu u stanju kupati. Kako im je onda to samo polazilo za rukom stotinama godina prije izglasavanja ovog zakona?

Čitam prvi i ne mogu vjerovati. Piše:

-Ovo je javna plaža i zabranjeno je svako ponašanje koje može povrijediti moralne osjećaje građana!

U jebote led, ne samo da ne smijem u crkvu, nego ne smijem ni na Danče s haljinom. Što ako dođe Hrvat, muž i katolik s dvoje djece i namrgodi se što sam ja u haljini? Siguran sam da je u ovoj zemlji oblačenje haljine ponašanje koje može povrijediti moralne osjećaje građana. Hoće li me možda prijaviti? Postoje li već neke tajne službe koje rade na hvatanju kupača? Je li ona dole djevojka, kojoj je iz grudnjaka izvirila sisa, možda agentica SIS-a? Jest, sto posto, jer je SIS ustvari kratica za Secret Intelligence Services. Ona inteligentno izbacuje sise na servis očima kupača, jer će se i onda drugi kupači opustiti u činjenu kaznenog djela - nemoralnog ponašanja na javnoj plaži kao primjerice dolaska na istu u haljini - pa će ih ona bez problema sprovesti na isti onaj sud gdje je propisan dress code Hugo Boss.

Ajde Maro ne paranoiziraj, rečem sebi nastavljajući dalje čitati kako se treba ponašati na plaži.

-Zabranjeno za kućne ljubimce – stoji u članku dva.

Još otkako znam za sebe i dolaske na Danče, znam za dva labradora koja se tu dolaze kupati. Ne samo da nikome ne smetaju, već su njihovi skokovi sa stijena i smiješno plivanje svima atrakcija, posebno mališanima. Po novom zakonu oni više ne mogu biti Dančari. Pa zar mi sami na Dančama ne možemo istjerati nekog psa ili drugog kućnog ljubimca ako grize malu djecu? Zašto nam treba propis? Ovako i oni psi koji su simboli Danača više ne mogu dolaziti na plažu.

U trećem članku piše kako je kupanje izvan ograđenog prostora na vlastitu odgovornost. Zašto je taj prostor uopće ograđen bovama? Ako neka budaletina ima gliser, i voli se pokazat agentici SIS-a sa sisama, zaletit će se on i preko bova.

-Ako je izložena crvena zastava, zabranjeno je kupanje – piše dalje.

Sad treba i dizati zastavu. Ajde dobro, bar ne treba još i pjevati himnu. Bio je zakonodavac velikodušan. No opet, malo je bolesno to sa zastavama. Valjda čovjek sam može procijeniti može li po lebićadi ući u more i sigurno izaći. Što bi mu to govorila crvena zastava? Kad se ona uopće diže? Koliko valovi moraju biti visoki?

-Opasnost od mogućnosti proklizavanja – čitam dalje i smijem se.

Mogli su napisati – ako uđete u more, velika je opasnost da ćete se smočiti. Ova stavka se da usporediti s jednom drugom – Ako ste se rodili, velika je opasnost da ćete jednog dana umrijeti.

Udubio se ja tako u čitanje, ali me odjedanput prodrma glas.

-Oprostite – naglo se okrenem ugledavši agenticu SIS-a u haljini – Gospodine, mislim da imamo problem – reče mi.

-Zašto, tko ste vi? – upitam.

-Komunalna redarica. Onaj dole gospodin – pokaže rukom – žalio se da mu u toj haljini izgledate kao gay, te da ga to uzbuđeje. Ovaj u negativnom smislu, razumijete?

-Ali i vi ste u haljini, a maloprije vam je ispala sisa – ne dam se.

-To nije isto. Gospodin se nije žalio na moje ponašanje, već na vaše. Vi ste povrijedili njegove moralne osjećaje. Evo ovdje vam na tabli to lijepo piše da se ne smije – pokaže agentica rukom.

-Čekajte. Je li ovo neki Proces od Kafke? Vi ćete meni sad napisati kaznu, jer je onaj gospodin rekao da mu ja noseći haljinu povrijeđujem moralne osjećaje? – čudim se slušajući ovaj loši deja vu.

-Tako je.

-Ok, dobro. Ali, možete li vi onda njemu napisati kaznu jer je on povrijedio moje moralne osjećaje, jer bih ja volio da je sad tu, umjesto njega, neka zgodna tetka, a ne on debeli, ćelavi starac?

-Ne razumijem. To nije isto. Njegovo ljudsko pravo je da izgleda tako kao što izgleda.

-A moje ljudsko pravo nije da nosim haljinu? Moje ljudsko pravo također nije, da ako nemam novaca za šugaman, da se presvučen bez šugamana, jer ću tako pokazai stražnjicu, to hoćete reći?

Nije rekla ništa. Napisala mi je kaznu u visini od tisuću kuna, a ujedno mi i uništila slobodan dan. Onda je otišla.

-Fuck the system – promislio sam skinuvši haljinu i ostavši u roza kupaćim gačicama.

Ajde barem me radi boje nije kaznila.