Znam, znam. Prijedlog nije došao od stranaka na vlasti nego od opozicije. Tipično hrvatski! Čim nešto predloži jedna strana predstavničkog tijela odmah ona protivna strana tu nalazi neke „paklene“ interese. Odmah se sve oblači u političke boje. Ako nešto predloži jedna strana druga se, bez razmišljanja, odmah, digne „na zadnje noge“ da taj prijedlog omalovaži. I obratno. Nije mi jasno zašto je to tako. Zar ne bi trebalo trezveno razmotrit svaki prijedlog? Ako u tom prijedlogu ima nešto skriveno i maliciozno onda taj dio prijedloga treba zanemarit. Ali, ako u prijedlogu ima barem nešto prihvatljivo, takvu ideju treba odnjegovat i podržat.

Kroz cijelu povijest se provlači nekoliko konstanti koje se vjerojatno nikad neće promijenit. Jedna je ona da žene, kroz cijelu povijest, cijeli život, misle da „nemaju što obuć“, da im je sin najbolji na svijetu, a muž: najgori na svijetu. Jedna od tih povijesnih predrasuda je da svi stariji govore da ove „nove generacije“ potomaka ništa ne valjaju. „Od njih nikad ništa! Nismo mi bili takvi!“.

Treba bit iskren i reć da su djeca ogledalo svojih roditelja. Samo, vremena su se promijenila. Recimo, kad sam ja bio dijete rastao sam u sasvim drugom okruženju od današnje djece. Većina je nas živjela u  okruženju obitelji, susjeda i rodbine. Roditelji su nam radili do 2 ure popodne i onda su ostatak dana provodili sa djecom i širom obitelji. Kad bi se malo odmorili od posla imali su vremena provesti sate sa svojom djecom. Katkad pomažući im da napišu domaći rad. Ali, i djeca su roditeljima pomagali u nekim kućnim ili vrtnim poslovima. U tim druženjima djeca su od roditelja saznavali brojne životne istine, razgovarali su sa njima. Išli su na obiteljske proslave, igrali se sa vršnjacima i rođacima. Učili su iz tih kontakata, upijali životna iskustva kroz pore na koži.

Mi svi stariji nemamo pravo kad se obrušavamo na djecu. Djeca su naš vlastiti odraz. A, vremena su se promijenila. Danas roditelji rade do 4 ili 5 popodne. Kad dođu doma, nakon što objeduju, nemaju vremena ni za sebe. Imaju za obavit „stotinu“ stvari, razvoze djecu po treninzima, u Muzičku, na Linđa. I cijela familja se tek možda uveče nađe skupa. Kad su djeca već spremna za spavanje. Da ne govorimo o činjenici da roditelji, često preumorni, jednostavno kažu „daj malome mobitel pa će bit mirni“. Onda se dijete zabavi sa mobitelom umjesto da razgovara sa majkom ili ocem.

Djeca nam prva životna iskustva uče gledajući razne snimke na Tik-Tok-u ili kako se sve već ne zovu te društvene mreže. Uče o iskrivljenim iskustvima, često idealiziranim. Umjesto da uče u okviru familje. Nikoga ne okrivljavam. To je činjenica.

Razgovaram sa svojim vršnjacima. Rijetki su oni koji su postigli da se familje susretnu i provedu vrijeme zajedno. Neki uspjevaju barem vikendom. Ali i to je teško, jer je stalno netko odsutan, na treningu, na natjecanju, na rođendanima .... itd.

Upravo zato ne razumijem zbog čega se tema „građanskog odgoja“ tako surovo odbija. Evo, zadnjih par dana vidim objave više lokalnih političara koji se žestoko protive građanskom odgoju. Nije mi jasno zašto?

Jasno je da su svi školski predmeti već unaprijed određeni nastavnim programima, ali zar uz te nastavne programe i evidentan nedostatak vremena roditelja ne postoje i druge životne teme koje se ne uspiju „probiti“ do svijesti djece?

Zar je nevažno poučiti djecu o tome da je skladno javit se svim susjedima u ulici? Zar djecu ne treba poučit da starijim osobama pomognu odnijet spenzu doma? Ili, da se dignu starijima u autobusu? Da nije nikakva sramota čekat mirno u redu da kupe kartu za kino?

Zar bi bilo štetno objasnit djeci da nije pristojno sudjelovat u ovim aktualnim tučnjavama huligama prije sportskih natjecanja. Pa naravno, poučit ih i kolike su kazne za takve tučnjave.

Bi li bilo štetno poučit djecu da je lijepo da ponešto pomognu roditeljima oko poslova u kući ili stanu? Time bi stekli dodatna znanja ali, što je još važnije, stvorila bi se dodatna veza između djece i roditelja.

Znaju li naša djeca kako mi biramo predsjednika države, premijera, zastupnike, lokalne gradonačelnike i vijećnike? Nedavno sam se zapanjio kad sam shvatio iz razgovora sa mladim članovima moje familje da o tome pojma nemaju. I, što je još gore, da ih to uopće ne zanima. Ne samo to, kad su vidili da se ja tome čudim, kažu mi da to nikoga od njihove generacije ne zanima.

Nemaju pojma koje su sve javne usluge i koliko i kad se plaćaju? Nemaju blage veze što trebaju očekivat zauzvrat?

Da li smo djecu podučili da je volonterski rad koristan i potreban? Da li smo im stvorili osjećaj za opće vrijednosti, a ne samo za uskogrudne?

Jesmo li ih, osim prijetnji, poučili koje su opasnosti poroka alkohola, pušenja, droge ili kockanja? Nemamo pravo reć da jesmo ako smo im samo rekli da to ne smiju.

Jesmo li ih poučili što je to zdrava prehrana? Danas 90% mladih ljudi ne zna očistit ribu. Peskarija se kroz koju godinu može slobodno zatvorit.

Da li smo im rekli da svaki kontakt sa drugim ljudima treba započet sa: „Molim Vas“ ili „Hvala“? Ili, treba li ih poučit da nije skladno bestimat ili kako se što ljepše izražavat? Mislite li da je sramota naučit se pristojno ophodit prema ljudima?

Znaju li naša djeca osnovna pravila bon-ton-a? Da li treba ići ispred ili iza žene kad se ide uzbrdo ili nizbrdo? Kako se drži ožica, pantaruo i nož?

Da ne govorim da malo koji grad ima tu višestoljetnu tradiciju kao naš Grad. Ti su korijeni toliko duboki da je prava šteta ne crpiti iz tih iskustava.

Zar bi loš rezultat polučilo upoznati mlade sa čuvenim svjetskim znanstvenicima ili umjetnicima koji su „naše gore list“? Zar to ne bi potaknulo ponos i domoljublje? Zar nam naša povijest ne daje dovoljno primjera koji se mogu prenijet novim naraštajima?

Sasvim slučajno, ja sam odgojen na taj starinski način, život me nosio svuda po svijetu i sa takvim načinom sam svuda dobro prolazio. Svuda bio prihvaćen i cijenjen. Bi li to smetalo novim generacijama? Ili bi im bolje bilo da budu „globalni divljaci“? Ne znam. Možda i bi?

Razumijem da je trenutno lokalna izborna kampanja, ali ne razumijem u čemu je problem imat skladno odgojenu mladost? U duhu civilizacijskih dosega? Ako bi se u stvaranju tog nastavnog programa pojavili politički motivi to treba otklonit, ali oni zajednički – temeljni – dosezi se trebaju njegovat i podržavat. I prenosit na mlade naraštaje.

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora