Odvjetnik Dragan Pištalo ulazi u svoju 34. godinu radnog staža. Istovremeno srdačan, pristupačan, odmjeren i distanciran, Pištalo je zasigurno jedan od poznatijih dubrovačkih odvjetnika. Specijaliziran za kazneno pravo u potpunosti je posvećen obrani okrivljenika, a nerijetko se hvata teških slučajeva. Za Dubrovački dnevnik govori o odvjetničkom pozivu, ali i o pravosuđu generalno. Također razgovarali smo o pojmovima pravde, prava i istine, a skrenuli smo i u područja izvan tih okvira. 

Rado dajete intervjue? Nisam očekivala da ćete biti tako pristupačni.

- Ja prije svega poštujem novinarsku struku te cijenim zahtjev za interesom da netko sa mnom razgovara. S druge strane, mislim da to nije nikakva samopromocija nego razgovor u kojemu možda mogu nešto interesantno reći pa onda zašto ne.

Ta otvorenost i komunikativnost su zapravo povezani s vašim zanimanjem? Ne može biti odvjetnik netko tko mrzi komunicirati pa i s medijima.

- Socijalni kontakti u svakom slučaju su dobrodošli za ovaj posao. No, ipak zavisi kojom se granom prava netko bavi. Ima kolega koji rade primjerice trgovačko pravo koje je više vezano za pisanje, podneske i slično. Oni su izuzetno dobri u svome poslu, ali ne moraju biti u prilici da su stalno na sudu nego imaju uredski posao koji je zahtjevan i bitan. Sve je stvar osobnosti. Meni moj temperament itekako puno pomaže u  poslu koji sam odabrao, a to je kazneno pravo. Elokventnost je jedna od bitnih stavki.

Kakvi ste bili kao mladić? Jeste li voljeli debatne klubove, argumentirane rasprave i slične stvari? Obično se za te afinitete djeci često kaže 'e ti ćeš biti odvjetnik'.

- Sretan sam da u životu radim ono zbog čega sam upisao fakultet, završio ga i u konačnici položio pravosudni ispit i poslijediplomski studij. Ovo je posao koji volim raditi, o kojemu sam oduvijek maštao i imam tu životnu sreću da se time bavim. Nisam bio u navedenim klubovima, ali sam se dugo bavio muzikom, svirao sam pa tako da je to možda jedan od načina koji mi je olakšao nastup pred ljudima. Debatni klubovi, rasprave i slično ne, nikad se nisam bavio velikom filozofijom.

Sjećate li se svojih početaka? Je li bilo lako?

- Čovjek se kroz posao i vrijeme izgradi. Prvi nastupi sa sobom su nosili određene bojazni, međutim s vremenom ta trema prolazi. Danas je to rutina u smisli da nemam toliku tremu što je normalno. Sve iza čega čovjek stoji treba na suvisao način prezentirati s ciljem da netko posluša.

Jedno vrijeme vaše karijere proveli ste u Mostaru.

-   Radi posla moga oca, dosta dugo godina smo živjeli u Mostaru. U Dubrovniku sam se rodio pa smo pošli u Mostar do 1994. godine i kasnije sam se ponovno vratio u Dubrovnik. Radio sam u Mostaru ukupno sedam godina u svojoj struci. Bilo je to vrijeme prija rata koje se ne može poistovjećivati s današnjom percepcijom Mostara i cijele BiH, u konačnici i svih naših bivših država. Bilo mi je jako lijepo živjeti i raditi tamo, Mostar je bio divan i romantičan grad; jako lijep, multinacionalan, multikulturalan, prepun mladosti i lijepih stvari. Također, bilo je jako dobrih kolega advokata. Mostar je imao dobru advokaturu i to je bilo mjesto gdje ste mogli naučiti zanat. Zanimljivo je da sam bio najmlađi odvjetnik u bivšoj Jugoslaviji, u mjesec dana sam pobijedio konkurenta ispred sebe."

Kako ste vi postali odvjetnik? Jeste imali u obitelji pravnika?

- Potičem iz obitelji prosvjetnog radnika, pokojni otac je bio učitelj, međutim druga generacija sestra, pa i moja supruga, zet i neputovi su pravnici kao i ja. Moja djeca su krenula pak drugim vodama, u menadžment.

Je li vam žao što sinovi nisu odabrali pravo?

-Ipak mi je malo žao. Kad je došlo do toga da krenu na fakultet bila je između ostalog opcija da odaberu pravo. Imao sam otvoreno srce da budu u uredu koji je donekle etabliran, međutim kad su obojica otklonili tu želju i odabrali drugo profesionalno opredjeljenje, organizirao sam svoj ured onako kako meni odgovara, a to je da radim isključivo samo kazneno pravo.

Jeste li vi najbolji dubrovački odvjetnik za kazneno pravo?

- Ne mogu reći za sebe da sam najbolji. Kao i svakom profesionalcu naravno da mi gode takvi epiteti, međutim ne bih si uzimao za pravo tvrditi da sam najbolji. Možda bih radije rekao da sam tek jedan od kolega koji uspješno rade taj posao.

Po čemu se vrednuje je li netko dobar odvjetnik?

- Za moj pojam je ključno najprije znati pravo, procese, materijalno pravo, propise i sve vezano za to. Držim da ne postoje odvjetnici opće prakse, to su ostaci prošlosti kada je bilo puno manje propisa i kolega, tada je bilo sve drugačije nego danas. Ulaskom u Europsku uniju desetine tisuća propisa je u primjeni. Prema tome baviti se svim i svačim, mislim da nije moguće. Dakle važna je specijalizacija na koju vas navede život ili volja. Važno je imati i određeni afinitet poput adrenalina i želje da ljudima pomognete. Jednostavno da ste cijeli u tom poslu.

Je li se u konačnici sve svodi na to koliko slučajeva razriješite u korist svojih klijenata?

- I to je relativno. Pitanje je što znači riješiti predmet u korist nekoga. Ovo pravo je specifično, ne može se očekivati da će svaka presuda biti oslobađajuća, a s druge pak strane potrebno je dati sve ono što pripada prema zakonu osobi koja je u procesu pravne pozicije okrivljenika. Važno je dati znanje, srce, podršku i sve ono što treba. U tom slučaju klijent je zadovoljan. Poanta priče je da osoba što bolje prođe.

Kako se nosite s porazima?

- I to je relativno zato što kazneno pravo za sva kaznena djela propisuje određeni zakonski raster, a to je minimum i maksimum kazne. Svaka je kaznena odgovornost individualna pa kad dođete u određenu situaciju da vaš branjenik dobije sankciju, ako je mora dobiti, u okviru minimalne kazne onda to nije poraz. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje relativan. U karijeri dođe do situacija kad je netko proglašen krivim, a da nije počinio kazneno djelo. I to se dogodi pa onda dolazi do frustracije da nešto niste uspjeli do kraja.

Čemu se radujete?

- Sreću mi čini kada nakon objave presude čujem da je ona dobra. Tada sam zaista sretan. Redovito sa svakim klijentom dijelim njegovu bol, strah, frustraciju, neizvjesnost pa i sreću. Čovjek postane produžena ruka u određenom slučaju i ne može biti oslobođen emocija. Mora postojati emocija ako je netko dobar branitelj.

Biti odvjetnik ne znači nužno biti na strani istine. Koliko je istina važna u vašem poslu?

- Na to pitanje mogu odgovoriti kroz sociološki pojam istine, a to je da je istina subjektivni pristup objektivnoj stvarnosti. Bez obzira koliko rogobatno zvuči ta rečenica,  objektivna stvarnost je sve ono što je u prostoru. Evo primjerice ova knjiga koju vi vidite s jedne strane ovako izgleda, a ja je vidim s druge strane. To su subjektivni pristupi i dojmovi o objektivnoj stvarnosti. Sklon sam reći da postoji onoliko istina koliko ima pogleda.

A tvrdnja da je istina jedna i jedinstvena, potpuno nedjeljiva i nepromjenjiva?

- To je sad već jedna filozofska komponenta.

Onda dolazimo do onog vječnog pitanja prava i pravde.

- Ja pripadam onoj skupini pravnika koji smatraju da je pravda romantična kategorija, a ne pravna. Imam pravo to tvrditi nakon toliko godina. Imate situaciju da je pravda subjektivni dojam koji se ne može objektivno kvantificirati. Što je za jednu osobu pravda, za drugu je nepravda i obratno. Najbolji primjer toga je da čovjek koji je počinio teška kaznena djela kojemu se sudi prima masu pisama obožavateljica. Za njih bi pravda bila da ga oslobode jer ima njihovu naklonost. Također za njega bi to bilo definitivno najbolje, međutim za žrtve to već nije pravda. I što je sad tu pravda? Za mene ona ne postoji, postoji isključivo zakonita presuda. Ako je u jednom predmetu zakon do kraja iskonzumiran, ako su sva prava okrivljenika do kraja iskonzumira i prava žrtve, te nakon toga sud donese svoj pravorijek onda je to zakon. Tada presuda jedino kao takva vrijedi. Pravda je subjektivni dojam.

I sve to vrijedi u slučaju ako je netko brutalni ubojica?

- Imate zakon o 12 pločica rimskog prava i pojam 'In dubio pro reo' što hoće reći da sudovi, ako se radi o takvom kvantumu dokaza, nisu dostatni da nekog proglase krivim, oslobađaju ga. Dakle u slučaju dvojbe ide se u prilog okrivljenika. Nitko ne kaže da nije počinjeno kazneno djelo nego nema dovoljno razumne sumnje da je netko počinio to kazneno djelo pa se mora osloboditi. To je zakonita presuda. Je li pravedna? Pravedna je s aspekta onog tko se oslobađa, a nepravedna s aspekta onog komu je počinjena šteta. Istina, pravo i pravda su različite kategorije i ja pravdu kao takvu u pravnom kontekstu ne prihvaćam.

Brojni su problemi u hrvatskom pravosuđu poput nedorečenost mnogih zakona, neujednačene sudske prakse, sporosti, neučinkovitosti... Zapravo je postala floskula reći da pravosuđe ne funkcionira. Jeste li vi razočarani u taj sustav?

- Nisam razočaran. Nažalost floskula kao i komentara imate koliko hoćete. Lijepo je imati svoje mišljenje, međutim isto tako treba imati određene argumente za nešto što govorite i ocjenjujete. Hrvatsko pravosuđe je sporo i tu nema dvojbe. Je li dobro organizirano? Nije neorganizirano, uvijek se može nešto bolje, to je definitivno. Mislim da nismo tragično neorganizirani i ne donose se loše presude. Govoreći za kazneno pravo, po mom sudu, bi se trebala vratiti relativna zastara jer ona je pokretač koji kod tijela progona i sudova stvara tempo i ritam rada. Kad smo to izbacili došlo je do ovoga što sad imamo, a to je da skoro nemamo zastare pa procesi traju predugo. Pravo, neću reći pravda, u tom slučaju gubi svoj smisao protokom određenog vremena. Svaki događaj koji se sankcionira mora imati društveni prijekor, pa ako je on adekvatan i pravodoban ima svoj smisao. Čemu da prođe deset-petnaest godina pa da netko bude proglašen krivim za neku nepodopštinu koju je imao u doba svoje ranije mladosti? To nema nikakvog smisla. Ovo se odnosi na opću grupaciju kaznenih djela koja su previše na tapeti. Jednostavno vrijeme to 'jede' pa se gubi svaki smisao u sudovanju.

Jeste li se kad bavili politikom?

- Nikad se nisam bavio politikom i nisam imao tu želju. Ne doniram stranke, pripadam određenim humanitarnim organizacijama koje doniraju opću populaciju. Ne bavim se politikom, ali imam svoju intimnu političku orijentaciju koju ima svaki od nas.

Da niste kojim slučajem mason? Bivši državni odvjetnik Dražen Jelenić je mason, a i poznati odvjetnik Veljko Miljević otvoreno je istupio kao član masonske lože Velikog Orijenta Hrvatske.

- Ja sam član Rotary kluba. Dugo godina sam tamo i držim da je to jedna izuzetno značajna organizacija koja humanitarno djeluje i to me ispunjava. Tu bih se zaustavio u odgovoru na vaše pitanje.

Ostajete li prijatelji s klijentima koje branite?

- Ima jedna krasna rečenica, a to je da predmeti prolaze, a ljudi ostaju. Svi koji su mi se obraćali to su činili kad su bili u nuždi i kroz sve to proisteknu bolja poznanstva pa i prijateljstva.

Je li novac 'movens' u vašem poslu?

- Svaki privatni posao radi se radi novca, a ne radi časti. Držim ovo kao i svaki drugi posao, čovjek radi da bi zaradio, ali to mi nije glavni motiv. No, mora se poći u spenzu.

Kako se opuštate u privatnom životu?

- Opuštam se u krugu obitelji, ništa specijalno. Tu su naravno i dragi prijatelji.