Kako u aktualnoj situaciji gledate na to da predsjednik i premijer kao vodeći ljudi u državi govore različito o ključnim problemima, zbog čega su obični građani nerijetko u nedoumici?

-Odlično pitanje! Neću ništa otkriti kad kažem da se zadnjih godina događaju dva nevjerojatna sukoba koje su građani Hrvatske prate i u koje su emotivno uključeni. Prvi je rat u Ukrajini, koji nas je pogodio jer nas je podsjetio na ratove u raspadajućoj bivšoj Jugoslaviji. Drugi je, strogo govoreći, pokolj i genocid u Gazi, za kojeg na početku možda nije bilo jasno da je genocid, ali sam sad siguran da se pretvorilo u genocid. Imamo državu koja funkcionira kao svojevrsni Buridanov magarac koji se nije mogao odlučiti između dva ista plasta sijena i stoga je stajao i krepao od gladi ne mogavši se odlučiti hoće li lijevi ili desni plast sijena. Mi imamo drugu, ali sličnu situaciju: imamo dva sukoba gdje se velika većina stanovništva identificira s Ukrajinom kao žrtvom i s Palestincima kao sa žrtvom. Svi pokazatelji pokazuju da većina stanovništva tako misli. U prvom slučaju, predsjednik države je jako suzdržan, a Vlada Republike Hrvatske je snažno uz podršku Ukrajini. U drugom sukobu, naša Vlada je strašno suzdržana u kritici Izraela kao izvršitelja zločina i “supervizora“ Sjedinih Američkih Država, dok je predsjednik otvoren, posebno sad u konfrontaciji s veleposlanikom Izraela. I sad se postavlja pitanje je li to dobro ili loše da država ne govori jednim glasom, odnosno da nam i predsjednik i premijer govore istoznačno. Jer, kad bi i jedan i drugi govorili ono što većina stanovništva stvarno osjeća, mislim da bi to bilo dobro. Ovako, svaki funkcionira na svoj način, a mi stojimo u sredini- nismo opredijeljeni potpuno ni na jednu niti drugu stranu. I zapravo, de facto nenamjerno postajemo 'nesvrstana zemlja'! Nesvjesno to postajemo, kao da su nam odvojene polutke mozga. Jedna vidi jedno, druga vidi drugo! To me neko vrijeme smetalo. I svi su mi govorili - zar ne vidiš da ni Europska unija ne govori jednim glasom, zašto bi Hrvatska govorila?. S obzirom na to da je situacija takva, uvijek se slažem bar s jednim od njih dvojice. To je moj odgovor na pitanje odnosa prema ključnim sukobima.

A što se tiče Donalda Trumpa?

Što se njega tiče, Hrvatska će “titrati“ prema Amerikancima i ponašat će se jako oprezno. Ali tu moram priznati da mi se to ne čini kao nešto neobično. Konstelacija da premijer govori jedno, a predsjednik drugo omogućavat će da, ipak, čujemo glasove koji su suzdržaniji ili kritičniji, ali generalno gledano osobno ne vidim da će Vlada raditi bilo što drugo osim ovo što radi i biti jako obazriva kod svojih očitovanja.

Na predavanju sam naglasio kako je kanadski premijer Mark Carney izrazito kritizirao propali na pravilima bazirani međunarodni poredak kao hegemoniju Sjedinjenih Američkih Država ističući kako Kanada mora stvoriti nova savezništva, ali je u trenutku kad je došlo do napada na Iran bio vrlo suzdržan u kritici Izraela i Amerike. Dakle, nije bio ni blizu Pedru Sanchezu. A kad pogledate kako se drži Njemačka, ni oni nisu postavili pitanje međunarodnog prava. Mislim da će Hrvatska na taj način funkcionirati. I ne samo Njemačka, pogledajte što Kaja Kallas radi: snažnija je kritika iranskog odgovora na napad nego što je kritika samog napada na Iran! Manje-više, to radi cijela Europska unija. Za razliku od njih, Keir Starmer je rekao da ne da bazu “Diego Garcia“ jer se napad protivi međunarodnom pravu. To je nakon BREXIT-a i u kontekstu “special relationshipsa“ veliki rizik za Starmera i Veliku Britaniju. Ipak, on je to rekao po cijenu političke kritike u Velikoj Britaniji i rizika kvarenja odnosa s Trumpom. Ne vidim nikog u Vladi RH tko bi rekao nešto kao Starmer.

Jednom ste rekli kako je nakon Irana, koliko god trajala ta operacija, na redu Kuba. Kao običnog građanina brine me kakav svijet ostavljamo svojoj djeci i sljedećoj generaciji.

-Pitanje je dobro, ali - kakav je svijet je bio koji je ostao mojim roditeljima? Zastrašujuće priče su mi govorili o tome kako su nakon rata bili gladni, kako su im žišci plivali u grahu… Kad je završio Drugi svjetski rat, izgledalo je kao da je civilizacija razbijena i jedva preživjela. Ne znamo što će se dogoditi, ali će i ovaj rat jednom završiti i nadajmo se da neće doći do svjetskog rata, kao što to predviđa jedan dio teoretičara. Amerika će dobiti novog predsjednika za nekoliko godina i vidjet ćemo kakva će se konstelacija odnosa uspostaviti. Ali imam zbiljski strah ne samo od toga kako će funkcionirati međunarodni poredak, nego od toga kako ćemo se nositi s tehnologijom koju smo proizveli. Želim reći kako ne mislim samo da će nas uništiti ovi politički problemi, nego nisam siguran na koji način ćemo se nositi kad umjetna inteligencija bude na toj razini da može mijenjati milijune radnih mjesta. I bojim se udara na civilizaciju koja će se tada dogoditi!

Laički rečeno, AI može odlučivati ali ne i fizički raditi. Kakav će biti odraz na radnu snagu?

-Fizički ne može raditi, ali može zamijeniti određenu vrstu poslova koje sad radi srednji sloj. AI može napraviti 70 posto prijave za projekte. A ljudi koji prijavljuju projekte i plaćaju ih, pripadaju srednjem sloju. Do ludila me dovodi i potpuna automatizacija! Na aerodromu želim da me netko dočeka i da mi kaže dobar dan, da mi da “boarding pass“... Moja vizija pakla je situacija kad krenem sam sebe prijavljivati: napravit ću silne greške dok sve popunim, stvoriti red iza sebe. Primjerice, Kinezi su prilično daleko otišli s umjetnom inteligencijom, ali na svu sreću na aerodromu u Pekingu još uvijek rade živi ljudi kojima predaješ prtljagu i karte. A bez svega toga se već sad može. A ja strahujem od te radikalne transformacije, da ne govorim i užasne lijenosti. Tako sam danas imao manje vremena i nisam morao tražiti po svim knjigama što trebam za prezentaciju pa sam na brzinu pitao AI koje je određenje fašizma Timothyja Snydera. I točno mi je reklo, ali ja znam da je to točno i samo sam se podsjetilo. Kad “guglaš“ druge stvari, dobiješ netočan odgovor. Što kad ne znaš da je odgovor netočan? Dakle, moram priznati da se bojem civilizacije u kojoj ćemo se toliko oslanjati na nešto što je tako uspješno i sofisticirano, a opet nepouzdano. I što nas mijenja. Ali ništa ne možemo napraviti u vezi s tim: suparništvo velikih sila je to što će i Amerikance i Kineze tjerati da idu u razvoj bez ikakvih kočnica! Nova dinamika utrke u umjetnoj inteligenciji između Amerikanaca i Kineza je kao utrka u naoružanju! I nitko od njih neće stati. Toga se bojim, kao i radikalnih klimatskih promjena.

One su trenutačno potpuno bačene u kantun?

-Na predavanju sam govorio i o govoru Marca Rubia prema kojem je konspiracija zelenih bila zaustaviti industriju! O tome brinem.

Kreće li se politička scena u Hrvatskoj prema lijevom ili desnom spektru? Posebno pitam u kontekstu činjenice da je dojam kako premijer sve više marginalizira Sabor.

-Osobno procjenjujem da funkcioniramo u nekom permanentnom  desnom centru. I koliko god su ljudi nezadovoljni, generalno glasaju za konstelaciju u kojoj im se čini da su sigurni. U jednom će trenutku glasati drugačije, ali ćemo vidjeti hoće li to biti na idućim izborima. Ali, u ovom trenutku, dok sjedimo u Dubrovniku, ne izgleda da će biti drugačije. Imam osjećaj da će rezultati biti očekivani i da ćemo ostati u desnom centru.