Sad se već dosta dugo bavite fotografijom, ali je onaj boudoir aspekt te fotografije ono što nekako najviše golica maštu i privlači pozornost. Radi se o fotografijama ženskog tijela, nagog ili u donjem rublju. Zašto baš boudoir? 

-Tako je, fotografiram već 15 godina i od početka mi je fokus na portretima. Modna fotografija, obiteljska, fotografija djece i sad boudoir. Ali ne boudoir s modelima kojima je to posao i svakodnevnica, nego boudoir sa svakodnevnim ženama koje su prvi put u takvoj ulozi i koje nemaju iskustva pred objektivom, a pogotovo ne u takvoj škakljivoj priči. I baš zato, kako bi se žene makle od svih uloga i životnih zadataka u kojima su se pogubile i izgubile ono svoje 'ja'. Iskonsko, ženstveno, zavodljivo, senzualno 'ja', koje nisu možda nikad ni vidjele. I kako bi se napokon zavoljele, sa svim svojim nesavršenostima.

Na širem prostoru regije nema previše boudoir fotografa, a oni koji to jesu, uglavnom su muškarci. Smatrate li kako je to što ste i sami žena prednost u shvaćanju i opuštanju samih modela?

-Naravno, svakako je prednost! Velika većina žena su priznale kako se ne bi ni upustile u boudoir da ih fotografira muškarac. I sama sam majka dvije djevojčice i mislim kako sam automatski u prednosti, jer dijelim sa ženama sve ženske teme i "boljke", pa su i one same opuštenije.

Kako uopće izgleda jedan takav photosession i tko su žene koje vam poziraju?

-Izrazila bih se, žene svih godina, oblika i sudbina. Najmlađa je imala 22 godine, najstarija 56. Same, u vezi, udane, razvedene, majke, žene koje ne mogu imati djecu, žene koje ne žele imati djecu... Fizički, od XXS do XXL, sve smo obuhvatile u ovih nekoliko godina!

Fotografiranje traje sat vremena i odvija se u hotelskoj sobi. Prije samog dolaska, svaka ženama dobije upute i osnovne smjernice što se tiče outfita, a savjete za poziranje dobiju na licu mjesta. Sve se odvija uz glazbu, upoznavanje, priču i zezanciju. Nema mjesta strahu, bar ne više kad krenemo s fotkanjem!

No, moramo priznati kako se na boudoir fotografiju ne gleda uvijek blagonaklono, pogotovo u konzervativnijim sredinama. Koliko vam je lako odnosno teško pronaći modele i gdje su u toj priči otprilike Dubrovkinje? Koliko su otvorene i opuštene? 

-Žene se javljaju meni, ja nikoga ne tražim, ne molim i ne uvjeravam. One se same javljaju za dozu foto terapije! U početku je bilo jako teško progurati cijelu priču, jer sam djelovala samo u Dubrovniku, gdje su i dan danas žene jako sramežljive za uopće poslati upit, a kamoli se fotografirati. Tako da sam prije godinu dana, u suradnji sa supermame.hr odlučila proširiti cijelu priču na ostatak Hrvatske, gdje je boudoir dočekan s oduševljenjem! S vremena na vrijeme organiziram i fotografiranje u Dubrovniku. Ima hrabrih, ali i dalje jako malo.

Tu je i faktor prihvaćanja vlastitog tijela. Sve viši standardi ljepote, filteri, dojam savršenstava na društvenim mrežama su učinili svoje, žene znaju biti jako stroge prema sebi. Kako ih opuštate? Događaju li se možda takve nesigurnosti tijekom snimanja? 

-Žene jesu jako stroge prema sebi. Čak bih rekla kako često ne cijene svoje tijelo koliko bi trebale! Pogotovo nakon poroda i nakon godina staža. Žensko tijelo je jako kompleksno i pomalo komplicirano, gravitacija radi svoje, hormoni još više, trudnoća i porod najviše. I nađemo se u situaciji kako se uspoređujemo, češće nego što bismo trebale. Naravno kako se tad javljaju nesigurnosti i kako je samopouzdanje ugroženo. Na svome tijelu treba raditi, treba ga održavati i voljeti, ali isto tako ga treba poštivati, sve ono što je prošlo i kroz što trenutno prolazi. Svoje modele ne opuštam na nikakav poseban način, znaju zašto su došle i koji nam je cilj cijelog boudoir iskustva. Tako da kroz priču, zezanciju i smijeh, upute za poziranje i pokoju fotografiju koju im pokažem, same zaborave kako je to bilo nešto strašno i prepuste se osjećaju.

I inače se žensko tijelo možda u društvu ponekad i previše seksualizira. Prsi su isključivo seksualne, a zapravo mogu predstavljati i majčinstvo. Povlači se i rasprava oko dojenja u javnosti, kao da se i u tome traži seksualizacija. No, žensko tijelo nije samo objekt nečije požude, ono nas služi na najnevjerojatnije načine. Koje sve aspekte ženskog tijela nastojite prikazati svojim radom? 

-Da, žensko tijelo je velika tabu tema. Same grudi, bradavice, promatraju se kao nešto jako ružno i neprihvatljivo kao javna slika. Skriva se i cenzurira, ali zanimljivo, muška bradavica ne. Što je smiješno i nema nikakvog smisla. Nedavno sam pokušala objaviti fotografiju gdje se vidi obris ženske bradavice, bez cenzure. Izbrisana je nakon doslovno dvije sekunde, jer, kako kažu, prikazuje golotinju. Mislim kako ljudi nisu navikli vidjeti žensko tijelo golo, a da ga automatski ne povezuju s pornografijom... I upravo to se trudim, napraviti granicu između lijepog, decentnog, realnog, stvarnog, nefotošopiranog, životnog, a opet senzualnog i ženstvenog, i onoga što to nije...

Koji su najčešći razlozi iz kojih vam žene poziraju? Je li to puka želja da imaju neke profesionalne i malo drugačije fotografije ili to ima i neku psihološku pozadinu? 

-Kao što sam već spomenula, Woman by Doris je postala neka vrsta foto terapije! Svaka žena koja se odluči, želi imati svoje profesionalne boudoir fotografije da se vide sad i da se vide za 10, 20, 30 godina. Žele se vidjeti iz kuta iz kojeg se same nikad nisu vidjele, niti mogu, jer uvijek zapinju na nekim nesigurnostima i sitnicama zbog kojih se ne smatraju dovoljno dobrima. I zanimljivo, kad dobiju fotografije, sve te sitnice i nesavršenosti zbog kojih ih je bilo strah, sad ih gledaju i prihvaćaju kao dio sebe. I čak im se sviđaju! I celulit, i strije, i višak na trbuhu, na bokovima, itd.

Kako ovakav rad djeluje na vas kao ženu ili, kako se poetski voli kazati, na ženu u vama?

-Čast mi je upoznati toliko žena koje su se odlučile prepustiti i povjeriti baš meni i stvarno sam polaskana zbog toga. Jako mi je drago što im pomognem da se oduševe same sobom!
Mnoga su se prijateljstva izrodila iz ovog projekta.

Koje je najzahtjevnije snimanje koje ste odradili u segmentu boudoira i zbog čega? 

-Ne mogu izdvojiti nijedno fotografiranje da je bilo zahtjevno zbog ičega osim zbog nekih osobnih razloga, kada sam bila možda malo više umorna, neispavana pa mi je jednostavno bilo teže izgurati fotografiranje.

Govorili smo o ženama koje poziraju i o eventualnim izazovima s kojima se suočavaju jer kod boudoira se praktički trebate barem donekle ogoliti. A što je s vama? Jeste li imali tremu prije ili tijekom snimanja?

-Imam tremu prije svakog početka, odnosno prije svakog prvog dana fotografiranja, pogotovo ako je u pitanju neka nova lokacija. Ali to kratko traje i više je mogu nazvati uzbuđenjem nego tremom.

Profesionalno fotografiranje bi trebalo biti upravo to – samo profesionalno fotografiranje. No, kao što smo rekli, većinom boudoir odnosno erotsku fotografiju na ovim prostorima rade muškarci. Mislite li kako je to slučajno i mislite li kako se možda i tu kod pojedinaca kriju neke skrivene namjere? 

-Ne mogu govoriti za pojedince sa skrivenim namjerama, vjerujem kako takvih ima, iako vjerujem kako su takvi stvarno u manjini. Mislim kako jest na kraju slučajnost što su gotovo svi boudoir fotografi muškarci, iako mislim kako je to igra brojeva, jer su ipak muškarci kao fotografi u većini.

Boudoir je zahtjevan i jer je u njemu nekako puno toga već rečeno, a pretpostavljam i kako je teže naći modele nego za neki drugi tip fotografije. Gdje crpite inspiraciju za svoj originalan rad? 

-Kada pričamo o kadrovima, svjetlu i drugim tehnikalijama, inspiraciju crpim prvenstveno, ako ne i isključivo, u kinematografiji. A kada pričamo o samim modelima i krajnjem rezultatu, inspiraciju crpim na licu mjesta, sa svakom ženom i njenom energijom.

Radove Doris Jakić možete pogledati OVDJE. 

Ako želite suradnju ili photo session, možete se javiti na: woman.by.doris@gmail.com.